Voja Brajović: Postoje samo ljudi i neljudi, sve druge podjele su lažne

Jako mi je drago zbog nagrade, one su najbolja plata svakom umjetniku. Ali ta mi je radost izmiješana s velikim žaljenjem da ne mogu da dođem da je primim u Sarajevu, prema kojem uvijek osjećam istu toplinu kao i ono prema meni. I volio bih da tu radost podijelim sa svima tamo, a opet hoću da imam utisak da sam je podijelio sa mojim Sergejom Trifunovićem – istaknuo je za Fenu bard srbijanskog i regionalnog glumišta Vojislav Voja Brajović, komentirajući osvojenu Nagradu za najboljeg glumca “Žan Marolt”, na prvom Festivalu “Dani Jurislava Korenića” u Kamernom teatru 55.

Brajović je nagradu za predstavu “Voz”, u kojoj glumi zajedno sa Sergejom Trifunovićem, dobio jednoglasnom odlukom žirija na sinoć zatvorenom prvom regionalnom Festivalu “Dani Jurislava Korenića” koji je u Kamernom teatru 55 pokrenuo njegov direktor Emir Hadžihafizbegović. Ovaj vrsni glumac u čijoj impozantnoj karijeri je zapisano na desetine uloga na teatarskim scenama, u filmu i na televiziji, te uz čije su glumačke kreacije odrastale brojne generacije s ovih prsotora, u razgovoru za Fenu govori o festivalima, čaroliji teatra i njegovoj misiji, glumi, te mjestu i budućnosti čovječanstva današnjice.

Naglašava da je pobornik festivala i takvih skupova, posebno izdvajajući značaj Festivala “Dani Jurislava Korenića”, na koji su pozvani umjetnici iz cijelog regiona. Cijeloj toj akciji i novom načinu okupljanja umjetnika, smatra on, treba odati priznanje. Posebno će mu ostati važan i zbog posebne radosti što je obilježio tu prvu nagradu na Festivalu.

– Pokušavam na neki način da tu nagradu podijelim zajedno sa Sergejom, jer to nije solo drama, već duodrama u koju su uključeni svi oni koji su sa nama zajedno u gledalištu. Tu je ta njegova ogromna energija i jedan veliki dar, te bi bez toga bilo nemoguće raditi sam. On je izuzetno darovit glumac, i zaista mislim da obilježava tu predstavu ravnopravno sa mnom, ako ne i više – kazao je.

U beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu igra već 47 godina, te je za tih gotovo pet decenija svojevrsni svjedok vremena u toj teatarskoj kući. Smatra da su danas ustanove kulture u ovom dijelu regiona, a vjerovatno i “u drugim dijelovima nekog našeg bivšeg života”, na neki način ugrožene neprestanim pritiskom da se budžetska politika diktira i vodi u pravcu olakšanja budžeta. Potom, dodaje, kada je javni sektor u pitanju, “naravno uvijek strada nešto što misle da je najnepotrebnije, a to je kultura”.

– A teško je dovesti ljude do pameti da je to nešto što je najpotrebnije. Iz kulture se, po mom mišljenju, rađa svijest, produkcioni odnosi, svijest o ekonomiji, slobodi, radnom angažovanju, praćenju tehnologije, inovacijama i svemu. Jer kultura je, pogotovo kada je u pitanju jedan ograđeni dio koji se zove država, kao servis jednoga naroda, ta kojom se njeguje društvo kojem država treba da služi. Zato uvijek iznad pozorišta, u smislu njegove ugroženosti, visi nekakva sjenka dželatove sjekire a to je budžet, te ne može da pokaže svojim talentom i tradicijom ono što je nekad pokazivalo, niti da se izrazi punim kapacitetom i željom koju ima – istaknuo je Brajović.

Ne vjeruje da je taj proces rezultat promišljenog projekta, niti bi želio u to da vjeruje. Ali da se u to pretvara, dodao je, vrlo je indikativno. Mišljenja je da se zato na neki način unižava, zapostavlja ono što kultura, i putem umjetnosti, može da doprinese svijesti i duhovnosti društva.

– Ako je to cilj, to je nešto nenormalno i moglo bi se mjeriti s recimo nekim zločinom. Ali, mislim da je to ipak nesvjestan projekat, i to nesvjesnih i poprilično glupih ljudi koji o tome odlučuju – kazao je.

Nebrojene uloge ostvario je na filmskom platnu i televiziji, a ipak posebna čarolija teatra istinska mu je ljubav koja ga je zadržala na njegovoj sceni gotovo pet decenija. Mišljenja je da je u pozorištu imao tu sreću ili privilegiju da igra nešto što zaista ima značaja i razloga da takve predstave postoje. Navodi da je radio s vrsnim rediteljima ovoga podneblja, što je za njega velika sreća. To znači imati ljude s kojima možete na najkreativniji i najslobodniji način da razmišljate, uvedu vas u tajne profesije u kojoj ste vi u jednoj zadatosti slobodni.

– A kada ste u zadatosti slobodni, onda ste kreativni, imate priliku da ono što imate – a to je talent, taj dar darujete drugome. I budete na neki način sigurni da su oni obogaćeni time što su prisustvovali toj umjetnosti koja je, po mom mišljenju, najspecifičnija i najznačajnija jer se dešava tog trenutka i više nikad. To je pozorište – ustvrdio je Brajović.

Govoreći da li se danas najviše pronalazi u nekom žanru, nakon što je u teatru igrao gotovo sve klasike, ističe da je to vrlo teško reći. Podsjeća na privilegiju, šansu i priliku da igra čak 12 Šekspirovih uloga do sada. To se, smatra, baš i ne dešava glumcima u ovim sredinama. Ipak, ocjenjuje da je najviše bio oslobođen i radovalo ga je kada igra tragikomične predstave. One koje imaju koliko tragičnu i dramsku notu, toliko i tu duhovitu.

O tome šta je za njega dobar glumac i da li je uvjetovan talentom, Brajović smatra da se svaki dar rodi ili ne rodi. Važno je, kaže, to prepoznati i talentu pružiti šansu. Jer ako se to ne desi, teško će se iskazati.

– Ali, prije svega mislim da kada se prepozna talenat, onda i ostali oko njega, kao i sam taj koji ima talenat, mora radom to da učvrsti. Kao što se svaki zanat usavršava prije svega radom. A ovo nije samo zanat, već nešto što je dar i on se mora čuvati, njegovati i usavršavati – mišljenja je.

Komentirajući aktuelni trenutak ljudske civilizacije, u kojem Evropa svake godine obilježava Dan pobjede nad fašizmom, iako su njegova obličja sve prisutnija, Brajović je mišljenja da fašizam neprimjetno ili možda već primjetno kuca na razna vrata u svijetu u kojem sada živimo.

– Fašizam je jedan ekonomski sistem koji je ustanovljen u Italiji između 20-ih i 30-ih godina prošlog vijeka, kada su to veliki intelektualci podržavali smatrajući da je to nešto što će da uzdigne interese tamošnjega naroda. Ne shvatajući da će zbog toga neko da pati ili ne brinući o tome što će neko zbog toga da pati. Jer mi smo viši i značajniji od drugih. To se, bojim se, dešava negdje u našem oruženju, a kao što recimo prođe nekakav virus, da li kokošiji ili neki još gluplji virus, tako se nadam, a nisam možda neki veliki optimista, da će taj veoma opasan virus koji ugrožava zdravlje i život proći – naglasio je.

U osvit posljednjeg rata i opsade Sarajeva, Brajović je bio među mnogim glumcima koji su mirnim protestima digli glas protiv nadolazećeg zla, vjerujući da mogu prizvati razum i zaustaviti mogući krvavi pohod. Sjeća se da su tada mnogi glumci i umjetnici, među kojima su bili i Ljuba Tadić i Mira Stupica, sjeli na ulicu ispred Jugoslovenskog dramskog pozorišta, pozivajući na zaustavljanje ratnog košmara.

– Bili su tada i vrlo dobronamjerni ljudi koji su se tome čak i smijali, pitajući šta vi to radite, to se nikada ne može desiti tamo. Ali negdje smo se bojali da ta ludost može da se desi. Neoprostivo je, zaista, nerazumno i neshvatljivo da su se desile tolike žrtve, toliko nevinih ljudi, toliko patnji a da se nikada nije znalo koji su to ciljevi i uime čega. Uime ničega. Uime zla, uime nesreće. To su stvari koje se prosto niti mogu zaboraviti niti mogu objasniti. Ali ima tu nešto što je vrlo važno – da mržnja kod ljudi kao posljedica svega toga ne treba da ostane niti da dominira. Nikada zaboraviti i nikad ne pasti u zamku te najveće nerazumne stvari koja se može desiti, a to je mržnja. Znate, ako se to može sublimirati, postoje samo ljudi i neljudi, sve druge podjele su lažne. Sve to vodi ka nekim drugim interesima. Danas politika i oni koji se njome bave ustvari se vrlo transparentno bave biznisom. To je postao jedan oblik biznisa, a ne oblik borbe za ubjeđenja ili za neke vizije koje zastupa jedna, druga, treća ili deveta strana – stava je ovaj glumac.

No, još u današnjem svijetu ima previše slijepaca u takvim i sličnim ideologijama, a Brajović smatra da je uzrok toga njihova osobina ograničenosti. Jer, kada su ograničeni, dodaje, onda gledaju da se još više ograde u neko svoje dvorište.

– Imate recimo neku divnu planinu gdje neko ima svako svoj plac i jedva čeka da ga ogradi bodljikavom žicom. Jer je on onda u tom svom okruženju njegov gospodar. A zamislite sada tu istu planinu bez tih žica. Pa to je neki prelijepi dar koji ova planeta ima – istaknuo je.

U tome kultura može mnogo doprinijeti, stava je Brajović, kao i sport koji bi trebao da joj bude saputnik, ali to treba neko da vodi organizovano. Jer, podsjeća da su mnoge utakmice u raznim neredima krvavo završavale. A kultura i umjetnost, te ono čime se on bavi, itekako mogu doprinijeti spajanju različitih svjetova.

– U našem svijetu kultura itekako doprinosi razumijevanju, govorim ovim jezikom, vi vašim, oni treći opet svojim jezikom, a razumijemo se, to je privilegija i nešto što jedino spaja. To se negdje naziva suživot, svejedno razumijemo se – zaključuje razgovor za Fenu Voja Brajović.

Brajović je rođen 11. maja 1949. godine u Beogradu, gdje je Fakultet dramskih umjetnosti diplomirao 1971. u klasi prof. Ognjenke Milićević. Stalni je član Jugoslovenskog dramskog pozorišta od 1969. godine u kome je ostvario pedesetak uloga, te mnoge u drugim teatrima. Za televiziju je snimio nekoliko stotina sati TV serija i drama, a igrao je u više od 30 filmova. Dobitnik je brojnih prestižnih nagrada.