Naslovnica Kolumne Za Al Jazeera...

Za Al Jazeera piše Alen Jazić: Tito je volio viceve o sebi, vole li i današnji političari

Kako se na politički humor gledalo u nekadašnjoj zajedničkoj državi, a kako se on doživljava i manifestira danas?

222
PODIJELI

Humor i duhovitost su termini koji su se decenijama čvrsto vezivali za Bosance i Hercegovce. Taj humor je znao otići toliko daleko da je na momente postajao i pravi brend. Nekada je, doduše, imao i negativan prizvuk, ali se znalo i jednako duhovito odgovoriti na predrasude i stereotipe. Politički humor, vicevi, aforizmi i karikature su bili i jesu neizbježan dio te tradicije. Ipak, nije novost ako se konstatuje da se na tom polju sve češće povlači ručna. Živuća generacija Bosanaca i Hercegovaca još pamti period kada su se šale morale dozirati i spretno umotavati. Što zbog cenzora, ali prije svega zbog svoje slobode i opstanka na društvenoj sceni tada jednopartijskog sistema. Krivični zakonik je imao član 133 – verbalni delikt, koji nije bio samostalan pojam, nego se direktno vezivao za posljednice.

Ali, pričali su se vicevi, isčitavale karikature, aforizmi, humor uopšte. S tim da ih se nije moglo plasirati bilo gdje, bilo kada, pa onda i bilo ko. Eseji su napisani o tome kako je Tomislav Badovinac, Titov lični sekretar, svako jutro svom šefu nekažnjeno pričao najnovije viceve o njemu. Legenda dalje kaže kako je Tita najviše nasmijao vic koji je postavljao pitanje: Šta bi bilo da Galeb potone? Odgovor je glasio: Jugoslavija bi se spasila! Izvan dvora taj bi vic značio najmanje godinu dana zatvora za političke osuđenike. Zna to Stipe Mesić koji je zbog rečenice: “Neka se svatko ogrije na našoj vatri, ali neka nam ne gasi plamen” osuđen na dvije godine Gradiške. Znači, kažnjavalo se i zbog udara na sistem, a ne samo na njegovog vođu.

Privođenje benda Zabranjeno pušenje

Milovan Ilić Minimax, preteča današnjih stand up komičara, je poslije jedne posjete Zagrebu, na televiziji koja tada nije obilovala kanalima, izrekao šalu koja ga je koštala karijere: „Dobri neki ljudi, jako pristojni. Ja sjedam, svi sjedoše, ja ustah – svi ustaše.“ Nije ga spasilo ni saznanje da je samo razradio ranije objavljeni citat slovenačkog pisca Vitomila Zupana iz knjige Levitan.

Nije bolje prošao ni Neletov „crko Marshall“ na splitskom koncertu. U  pitanju je bila marka pokvarenog pojačala, ali čuvari sistema su poruku protumačili kao vrijeđanje lika i djela Josipa Broza. Uslijedilo je privođenje kompletnog benda Zabranjeno pušenje. I na kraju, glumac Bata Živojinović je u brojnim intervjuima navodio kako je Tito želio od njega slušati viceve o sebi. Možda je jedan od njih bio – Kakva je razlika između crva i studenata? Koja? Studenti uzvikuju: “Mi smo Titovi,” a crvi viču: “Tito je naš”.

Gradonačelnik Tuzle ‘žrtva’ skrivene kamere

„Jednoj TV novinarki često sam govorio kako na televiziji, od svega, najviše volim gledati skrivenu kameru i pitao zašto to ne uvede u svoj program.  Nakon nekog vremena mi je kazala da nešto priprema i da će njena ‘žrtva’ biti Emir Hadžihafizbegović. Bravo majstorice, rekao sam. U Tuzli skoro da nema čovjeka sa kojim se on nije našalio. Ova priča dolazi u vrijeme kada je američki ambasador u BiH bio gospodin Bond. On i ja susreli smo se u Tuzli, popili kafu na Korzu. Nekoliko dana poslije dobio sam poziv da se sa ambasadorom ponovo sastanem na istom mjestu, a  prije zakazane ceremonije na Aerodromu Tuzla. Moj protokol je nasjeo, jer zaista je na aerodrom tog dana dolazio veliki broj Amerikanaca. Došao sam na ‘zakazani sastanak’ i tu se zatekao jedan pijani čovjek, koji je stvarao galamu i nered. Kontam – obrukaće me pred ambasadorom, a nemam ni lično obezbjeđenje, niti ikoga od policije. Nije zgodno da ja čovjeku zavrćem ruku i da ga izbacujem iz kafane, u kojoj su samo konobarice. Ne mogu mi pomoći, nervozan sam, telefonom pokušavam dobiti šefa policije… Nisam opazio da me snima kamera. Na kraju mi je prišao novinar Sinan Alić, rekao da je u pitanju skrivena kamera i čestitao 1. april. Prasnuo sam u smijeh i poželio mu dobro zdravlje i dug život, kako bih imao priliku da mu vratim. Urednici tuzlanske televizije sam dao saglasnost da emituje prilog u kojoj sam žrtva skrivene kamere”,  priča gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović.

Danas verbalnog delikta nema. Skoro da se može pričati, pisati i crtati šta kome naumpadne. A kako taj humor doživljavaju ovdašnji političari?

Poslali smo upit sa tri identična pitanja bh. političarima različitih nivoa. Od trojice članova Predsjedništva BiH, pa političkom vertikalom do nekolicine gradonačelnika, izuzev ministra sigurnosti Dragana Mektića za kojeg svi već znamo da voli viceve. Iz Predsjedništva nije stigao nijedan odgovor, ali je zato promptno došao onaj naslovljen na ministra finansija entiteta Republika Srpska.  Imajući u vidu ozbiljnost resora kojim se Ministarstvo finansija bavi, obavještavamo Vas da nismo zainteresovani za takvu prezentaciju u javnosti“, odgovoreno je iz kabineta ministra Zorana Tegeltije.

Živimo satiru

Ministar trgovine u federalnoj Vladi Zlatan Vujanović je iskazao spremnost na saradnju mada ga tema nije dojmila: „Osobe sa kojima radim su osobe koje ranije nisam poznavao. To su većinom osobe u srednjoj i zreloj životnoj dobi. Niko u međusobnoj komunikaciji ne preferira, niti priča šale i viceve na bilo čiji personalni račun. Znači, ja imam veoma korektan i produktivan odnos sa uposlenicima moga ministarstva, a isti ne implicira niti ima segment razmjene šala i pošalica na bilo čiju personalnu adresu. Da rezimiram, nikada nisam čuo bilo kakvu šalu na bilo čiji račun iz Ministarstva i samim tim niti na moj račun“, zaključuje Vujanović.

Gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović na pitanje pričaju li se vicevi i šale na njegov račun, odgovara: „Šale se ljudi na moj račun. Zaslužio sam, jer se i ja volim našaliti na račun drugih“ i dodaje kako je u svemu, pa i u šali, najvažnija mjera.

Aforističar iz Konjica, Ekrem Macić nudi svoje viđenje stvari: „Naš narod je uvijek volio šalu, pa i na svoj račun. Problem je što mi danas satiru živimo. Tu gorčinu života, ogoljelu egzistenciju. U mnoštvu autoriteta, oličenih političkim liderima i stranakama, svako ima svog idola. A političarima to godi. Ako i kada zagusti onda će se unutar partije narod raslojavati i biti bedem, da vjetrometina ne bi dohvatila vođu.“

Jedan iz mlađe plejade karikaturista Amar Ajdinović kaže: „Neke karikature i njihovi autori su kroz historiju, imale veliki psihološki, emocionalni i politički uticaj. Danas su mnoge karikature vizuelno siromašne, brzolinijski riješene i gladalac ne može shvatiti poruku umjetnika, jer je ovaj izbjegavao precizan i realistički realizovan crtež. Karikatura treba da likovnim izrazom bude satirična, duhovita, sa inteligentnom porukom, koju je teško objasniti riječima, a jednostavno ju je shvatiti očima.“

Razlike u šalama

„Humor je jedan od važnih zaštitinih faktora suočavanja čovjeka sa teškim životnim situacijama. U našoj praksi kažemo da ako se možeš našaliti svojoj teškoj situaciji onda njome vladaš, a ne situacija tobom. Ipak, treba biti oprezan i razlikovati šale koje su usmjerene na rješavanje teških situacija, na opuštanje stresa i razrješavanje frustracije na takav način da ne ugrožava drugu osobu, te one šale koji su agresivne i usmjerene protiv nekoga ili su nastale kako bi onaj koji ih kreira osjetio nadmoć u odnosu na onoga o kome priča šalu“, kaže Nermina Vehabović-Rudež, psihologinja i licencirana psihoterapeutkinja.

Humor treba staviti u kontekst društvenih zbivanja i opšte situacije na ekonomskom planu. Pa tek onda pokušati shvatiti teoriju i praksu. Izgovorena riječ je poput mača. Svjestan je toga i karikaturista Macić: „Pomisao da umišljene ‘političke gromade’ mogu opisati i staviti u dvije riječi je opasnost sama po sebi. Ako prešutim da sam na birou za nezaposlene, problema nisam imao. Veći problem mi je mnoštvo nagrada u regionu, na konkursima satire. Jer ljudi koji ne trče kako bi prevalili cenzus od pet posto da bi kasnije marifetlucima ‘jamljali’ 10 posto od tendera, nemaju vremena da se bave izučavanjem i isčitavanjem poruka satiričara. Bitno im je samo da se satiričari ne primiču kasi.“

Neka vrsta prve pomoći

Psihologinja Vehabović-Rudež smatra da građanima humor služi kao neka vrsta hitne pomoći: „Posmatrajući šale koje iz našeg društva, rekla bih da je to generalno način nošenja sa teškom situacijom u kojoj smo se mi, Bosanci i Hercegovci jako usavršili. I nažalost, to što se šalimo jeste jedna vrsta medicinske prve pomoći pojedincu. Ali, njome ne rješavamo ništa. Na žalost, šale ne pomažu da se napravi promjena u političkom i društvenom sistemu. Barem kada smo mi u pitanju! Bilo bi bolje da se malo manje šalimo na dešavanja koja nas okružuju, a više da se probudi aktivitet koji bi donio stvarne promjene. Šalama i karikaturama se ukazuje na nelogičnosti u društvu, ali naši političari iz toga ne uče. Ne žele da čuju povratnu informaciju naroda na njihova (ne)djela, riječi i postupke, te tako osjete stanje u društvu. Kada bi političari te informacije uzimali u obzir, shvatili bi koliko je teško narodu kojega predstavljaju ili šta taj narod drži u podsvijesti. Uostalom, da žele ‘čitati šalu’, mogli bi nešto i mijenjati u svom političkom ponašanju. Međutim, meni se čini da često ostaju gluhi i slijepi, vjerujući kako su oni sami iznad svih priča i situacija opisanih u vicevima, aforizmima i karikaturama. Da su to gluposti ili zloba političkih protivnika“.

Sličnog stava je i prof. Jusuf Žiga: „Slažem se da je humor i satira prijeko potrebna ljudima bilo da o tome govorimo kao o individualnoj, ili nekoj kolektivnoj, društvenoj potrebi. Humor i satira su uvijek predstavljali formu otpora, nuđenja na jedan implicitan način alternative postojećem stanju u društvu, zapravo predstavljali su i predstavljaju jednu formu pulsiranja humanuma“.

Važnu ulogu u satiri imaju mediji. Oni tradicionalni poput televizije i novina su već predali primat novim medijima, internetu i pogotovo društvenim mrežama. Ekrem Macić ovako ocjenjuje njihovu ulogu: „Šali se malo ‘otimaju’ pojedini portali, kao i društvene mreže koje su po ovom pitanju mnogo komotnije. Mediji rade po sistemu – ne šali se na račun moga gazde, jer možemo i mi uzvratiti. A i urednici neće da se zamjeraju. Aforizmi se pišu, barem po meni, da bi se ukazalo na društvene anomalije, na greške u sistemu, a nikako zbog personalnih rješenja i smjenjivanja sa položaja bilo kojeg pojedinca“.

Humor i satira tako ostaju trajna kategorija i fenomen. Zaključimo da ko se ne zna šaliti, treba ga ozbiljno zezati!

Izvor: Al Jazeera

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.