Cvijet je iznenađenje, preokret… pa i nelogičnost. Kada se cvijet pojavi pred našim očima i dušom našom, mi taj prizor doživimo kao radost. Iza svakog poznatijeg cvijeta, stoje čitave biblioteke i galerije. Nebrojene pjesme, romani, slike…nose ime po cvijeću. Junak ove priče u botanici je poznat pod imenom Lilium. Ovaj slavni, mnogoimeni cvijet zove se: ljiljan, lijer, krin, lili, lilija, bijela bogiša, zambak, žilj… U grčkoj mitologiji ljiljan je poznat kao „cvijet nad cvjetovima“, a stari Rimljani su ga zvali Junonina ruža.
Ljiljan kao heraldički znak – fleur de lys, najranije se pojavljuje kao simbol fancuske kraljevine. Heraldika, danas pomoćna povijesna disciplina u srednjem vijeku predstavlja skup preciznih odredbi prema kojima su kreirani grbovi kraljeva, država, pojedinih plemićkih porodica. Herald je u srednjem vijeku bio službenik koji je na viteškim turnirima imao zadaću da provjeri grbove, zastave i druge oznake učesnika turnira i svečanosti, te da to objavi. Početkom 14. stoljeća ustanovljeno je vladarsko pravo, na temelju kojeg je vladar mogao dodijeliti plemićki grb, posebnim aktom ,grbovnicom. Do tog vremena plemići su sami birali grb.
Simbol Kotromanića i Bosne, stotinama godina bio je stilizirani cvijet ljiljana. Kako je to dominantan znak francuskih kraljeva i Francuske kraljevina, a posebno vladarske dinastije Anžuvinaca, postoje teze o francuskom porijeklu bosanskog ljiljana. Treba, međutim, spomenuti da je ljiljan u srednjovjekovnoj Evropi bio veoma raširen pa ga nalazimo na grbovima i zastavama brojnih dinastija i feudalaca, kako u Francuskoj, tako i u Španiji, Engleskoj, Mađarskoj, Flandriji, Italiji itd. U tome se posebno isticala Francuska, što je razlog da neki historičari smatraju da je tu njegova kolijevka, odnosno da se iz Francuske prenio u druge zemlje. Teško je reći ko je od koga preuzeo taj omiljeni heraldički znak. Njegova upotreba može se pratiti od 11. stoljeća. To se veže za križarske ratove kad je uspostavljena intenzivna trgovačka veza između Evrope i zemalja Bliskog istoka. Križari koji su se vraćali iz Svete zemlje donosili su robu i predmete koji su bili ukrašeni znakom ljiljana, pa se može reći da je taj znak Evropa bolje upoznala posredstvom Bliskog istoka. To je, međutim, tačno samo djelimično. Znak ljiljana je prisutan u Evropi već hiljadama godina. Već se u II mileniju stare ere susreće u umjetnosti Krete u Grčkoj. Na zidnim slikama knososke palače prikazane su scene kako mladići i djevojke beru ljiljane, njime su ukrašene zemljane posude itd. I Bosna spada u red onih zemalja u kojima je lik ljiljana prisutan hiljadama godina. Na Ilidži kod Sarajeva, u ruševinama jedne rimske zgrade, iskopan je ulomak zemljane posude iz rimskog doba, od prije 2000 godina, na kojoj je utisnut lik ljiljana. To je do sada najstariji nalaz ljiljana u ovom dijelu Evrope.
Kao najznačajniji i najkarakterističniji simbol Bosne i njenih vladara u vrijeme kraljevstva, Pavao Anđelić je identificirao ljiljan: simbol koji je ukomponiran u krunu i na slobodna polja štita porodičnog grba Kotromanića; ljiljani su se također upotrebljavali kao ornamentalni motiv na kamenoj plastici kraljevskog dvora na Bobovcu, kao ukras na nekim pečatima i novcima, kao žezlo u rukama kraljeva i sl. Srednjovijekovni Bošnjani su ljiljanom ukrašavali svoje nadgrobne spomenike – stećke, izrađivali nakit sa motivom ljiljana, njime ukrašavali knjige, uzimali ga kao dekorativni elemenat u arhitekturi, nalazimo ga na zastavama, pečatima, odjeći itd.
Na jednoj margini evanđelja prepisanog za bosanskog feudalca Divoša Tihoradića početkom 14. stoljeća stoji zapis koji svjedoči o radosti zapisivača: „Lilije, ime cvijetu – krin!“.
Zahvaljujući mnogobrojim spomenicima danas pouzdano znamo kako su izgledali grb i zastava srednjovijekovne Bosne. To su prije svega veliki državni pečati kojima su ovjeravani međunarodni ugovori. Na njima je uz druge sadržaje prikazan državni grb sa ljiljanima. Na jednom takvom pečatu iz 14. stoljeća prikazana je zastava sa šest ljiljana. Istu predstavu sadrže i starobosanski novci raznih serija i tipova. Najbolji takav primjerak je veliki zlatnik kralja Tvrtka, također iz 14. stoljeća, na kojem je grb sa ljiljanima, a sa strana je još po jedan ljiljan. Najvrijedniji spomenik na kojem su prikazani državni simboli nađen je u Milama (Arnautovići) kod Visokog. Prilikom arheoloških istraživanja 1910. godine, pronađen je mauzolej bosanskih vladara . Ispod kamenog stećka preko kojeg je prebačen kraljevski plašt nalazio se grob prvog kralja Bosne, Tvrtka I Kotromanića. Plašt je bio ukrašen zlatom izvezenim grbovima sa ljiljanima. Zbog nestručnosti istraživača veći dio plašta nije sačuvan. „Ne može se ničim objasniti a kamoli opravdati barbarski postupak muzejskih stručnjaka – posebno dr. Patsha – prema jednom ovakvom objektu“ , svojevremeno je napisao Pavao Anđelić. Mada je pitanje provencijencije bosanskog heraldičkog ljijana i dalje otvoreno, ima mnogo činjenica koje govore da ljiljan u Bosni nije oblikovan prema stranom uzoru, nego da je rezultat neposrednog iskustva sa domaćim, endemskim planinskim ljiljanom (Lilium Bosniacum). Bilo bi pogrešno misliti da se ljubav Bošnjaka prema ovom cvijetu veže samo za srednji vijek. Isti je slučaj bio u doba turske vladavine. Za njega je u to vrijeme bio uobičajen naziv zambak. Uzgajan je u dvorištima, o njemu se pjevalo, njegovim likom su ukrašavani rukopisi, stavljao se na nišan, primjenjivao se u ukrasnoj arhitekturi, posebno u džamijama.
Nakon proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, odlukom njenog Predsjedništva ljiljan je ponovo postao državnim simbolom. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu grb sa ljiljanima postao je istinskim simbolom borbe za slobodu i demokratiju. Nažalost, vodeće političke strukture srpskog i hrvatskog naroda nisu prihvatile ovaj tradicionalni bosanski simbol. Oni koji osporavaju državnost Bosne i Hercegovine ne žele nikakav trag, odnosno dokaz što podsjeća i govori da Bosna u svojoj hiljadugodišnjoj povijesti nije nikada bila srpska ni hrvatska, nego samostalna država. Upravo te činjenice smetaju srpskim i hrvatskim nacionalistima koji žele dokazati da Bosna historijski pripada njima. Otuda njihovo uporno nastojanje da anuliraju i potisnu sve što dokazuje tradiciju bosanske državnosti. Tako je prvobitno građanska, nad-etnička zastava koja je bila svjesno i namjerno dizajnirana kao simbol jedinstva, postala je znak podjela i razdora. Sporazumom u Dejtonu predviđeno je da Bosna i Hercegovina dobije nova obilježja. Kako se bosanskohercegovački političari nisu mogli dogovoriti, novu zastavu i grb nametnuo je 1998. visoki predstavnik Carlos Westendorp.
Literatura
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.