Prije skoro dvije godine, pomognut od pet državnih institucija, Zoran E. Bibanović je napisao knjigu Prirodno i kulturno naslijeđe Sarajeva, koja sadrži jako mnogo činjenica o onome što baštini glavni grad Bosne i Hercegovine i njegova okolina.
Kao što je to i inače kod nas pravilo, kada su ovakvi, važni, sadržaji u pitanju, knjiga je prošla ugluho. Autor za to ne treba brinuti, jer, nimalo ne sumnjam da će je, kada se ‘pročuje’, vrlo brzo poželjeti ne samo svaki turistički vodič nego i svako onaj ko želi saznati mnogo toga ne baš poznatog o Sarajevu, i BiH.
Bibanović spominje to da je srednjovjekovna Bosna imala preko 350 utvrđenih gradova, a Nacionalni komitet ICOMOS u BiH evidentirao je njih preko 280 u monografiji iz 2012. godine, (koja je jedino Oslobođenju bila medijski zanimljiva), navodi i to da se u povelji Bele IV sarajevski kraj naziva župa Vrhbosna, gdje je bilo središte biskupije i crkva svetog Petra (1239. -) za koju se vjeruje da se nalazila najvjerovatnije na današnjoj Brdo džamiji, te pominje da je sačuvan fragment oltara sa tekstom „Apostoli Petri Verbos“. Podsjeća na to da se u drugoj polovini XIII stoljeća katolički biskup seli iz Bosne u Đakovo i u nju vraća tek dolaskom Austro-Ugarskog carstva (1878).
“Tih šest stoljeća na tlu Bosne i Hercegovine dobri bosanski franjevci su bili jedini čuvari katoličke baštine”, piše Bibanović, koji cijeli jedan odjeljak posvećuje vađenju gvozdene rude, napominjući da se već 1335. govori o posebnoj varijanti bosanskog štita, a u godini 1419., kao izvrsna roba što stiže iz Bosne u Evropu, tražen je bosanski mač.
Napravljeno u Bosni
U Dubrovniku i u Splitu se tih godina prodaje luksuzno posuđe, tacne, nakit, mamuze od srebra, i sve to nosi oznaku, napravljeno u Bosni…U knjizi se govori i o srebrenom posuđu, nakitu u vlasništvu bosanskih vladara i feudalaca, kojeg su, kao i zlato, oni često ostavljali u Dubrovniku na čuvanju. Nije zaobišao ni novac koji su vladari kovali, od Stjepana II Kotromanića, niti trgovanje luksuznom robom, posebno tkaninama plaćanim srebrom.
Jednu od tih tkanina vidjeli smo u ilijaškim Kopošićima, pored bosanskog Dubrovnika, kada su ekshumirani srednjevjekovni grobovi. Stručnjakinja tvrdi da se radi o vanredno dragocjenom nalazu, koji bi, u Engleskoj recimo, bio senzacija.
“Razni predmeti od srebra bosanske izrade (ad modum bosnensis) bili su veoma traženi izvan Bosne. Izuzetnu i neuobičajenu težinu imao je ženski bosanski pojas od jednog kilograma i 700 grama srebra koji se prodavao u Dubrovniku…”, piše dalje Bibanović, dodajući da je početkom 15. stoljeća, posredstvom Dubrovčana, iz bosanskih i srpskih rudnika odlazilo u svijet godišnje oko 25 tona srebra.
A, kako je to istražila i Desanka Kovačević-Kojić, do sredine 15. stoljeća, godišnja evropska proizvodnja srebra iznosila je prosječno 27 tona.
Univerzitet prije osam vijekova
Sve ovo je mnogima možda i poznato, ali Bibanovićeva knjiga jedna je od rijetkih, ako ne i jedina štampana makar u posljednjih 25 godina od nezavisnosti BiH, u kojoj se govori i o tome da je u Bosni prije osam vijekova postojao univerzitet, o kojem ne postoji mnogo materijalnih tragova, pa ni onaj o njegovom osnivanju.
Prije petnaestak godina za Oslobođenje je o ovom univerzitetu prvi progovorio prof. dr. Enver Imamović, koji je tada iznio i ideju da se podaci za koje se pouzdano zna da su tačni uzmu kao početne godine djelovanja sarajevskog univerziteta.
Te podatke je prof. Imamović pronašao u jednom sudskom protokolu iz jula 1388. godine, u kojem se govorilo o sudu inkvizicije pred kojim je odgovarao Jakob Bek, iz Chieria, gradića jugoistočno od Turina.
Jakob je tada izjavio da je prije desetak godina poslan u mjesto koje se zove Bosna i u kojem vlada gospodar koji se zove Ban. U tom mjestu je, kako je on dalje naveo, postojao univerzitet na kome su predavali profesori „magistri“.
Zbog te nauke, Jakob je i dospio na optuženičku klupu.
Bibanović navodi:”Optuženi nije stigao do Bosne jer se putem predomislio, ali je izričito naveo imena osoba za koje je sigurno znao da su ondje bili na naukama: „Prije 40 godina, otprilike, ondje je bio Rebelator de Balbis iz Chieria, Ivan Naro i Granom Bencije bili su ondje oko 1360. godine, te Bernard Raskerije negdje oko 1380. godine”.
No, gdje je to mjesto koje se zove Bosna?
Prof. Imamović nam je govorio o tome da su takvo srednjevjekovno naselje hisotoričari locirali u Visočko polje, a naziv se veže za jedan spis iz 1175. godine, pa se smatra da je to i najstariji i pomen Bosne. Iako je pod ovim imenom moguće posmatrati i državu, ali i zbir lokaliteta, kao što su Biskupići, (ban Kulin je tu podigao crkvu, a natpis sa nje danas se nalazi u Zemaljskom muzeju), Mile, (danas Arnautovići, gdje je postojala franjevačka crkva u kojoj su okrunjeni i pokopani vladari tokom 14. i 15. stoljeća), Moštre, Visoki.
To je bilo središte srednjevjekovne Bosne, a o postojanju univerziteta u njemu, ističe prof. Imamović, ali i neki drugi istoričari, govore četiri izvora.
“Vrlo je jasno zašto nema podataka o tom univerzitetu, zbog vjere bosanske, koju izvan granica ne samo da nisu priznavali, nego su je i protjerivali”, smatra prof. Imamović, tvrdeći da bi kopanje prije svega po vatikanskim arhivama pokazalo da je godina bosanskog univerziteta možda i neka od prije 1175.
Zna se da su predavanja na njemu držana i na latinskom, jer su slušaoci itekako šta imali naučiti od bosanskih učitelja.
“Studentima nisu izdavane diplome nego je u ceremonijal promocije uključeno upisivanje u indeks učilišta. Jakob Bek tu knjigu zove „Liber de Civitate Dei“ – zapisao je u opširnijem prilogu Đuro Basler 27.3.1971. godine, u listu Oslobođenje, str.6. “, navodi Bibanović.
U Moštrima se se nalazila i kuća krstjana Bosanske crkve, tu je povremeno bio i kraljev dvor, tu su pisane povelje, recimo, kralj Tvrtko I 1381., povelju Hrvoju Vukčiću.
Nažalost, u Bosni i Hercegovini, u njenim vrhovima prije svega, danas prevladavaju ljudi koji se čak bore protiv postojanja BiH, oni bi da je ukinu, ako ikako može danas, na dan njene nezavisnosti, a kamoli da se brinu o dokazima postojanja srednjevjekovnog univerziteta.
Obradovala me zato knjiga gospodina Zorana Bibanovića, a još više vijest da studenti iz Sarajevskog parlamenta predlažu da auto put, A1, onaj, koji je nekidan bio skršen klizištem, bude nazvan po Kulinu banu.
Iako bi, naravno, najbolje bilo da je auto-put napravljen kako treba, pa ma kako se on zvao, i ovaj prijedlog govori da u Bosni još živi ne samo ona pjesmica, od Kulina bana do našijeh dana, nego i ljubav prema Bosni. I Hercegovini, svakako.
Izvor: Al Jazeera
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.