Zapis o Ademu Čejvanu

Adem Čejvan nije bio glumac talenta jednog Zvonka Markovića ili Rejhana Demirdžića, ali je svojom snagom, scenskom upečatljivošću i šarmom ispunjavao ogromni prostor rezerviran za heroje. I upravo zahvaljujući svojim prirodnim predispozicijama postao jedan od onih koji nebrižno rasipa svoj dar. Ne znam da li je bolje reći da je Adem volio scenu kao dio života ili je i sam život za njega bio dio scenskog rituala.

Viđao sam ga kako recitira nasred ulice, viđao kako u dva ujutro igra kazačok, slušao kako se s vrata kavane na sav glas počne udvarati nekoj lijepoj curi – a njima kao da nije bilo kraja i kao da je u svima njima volio jednu, imaginarnu -, slušao kako sa zanosom recitira Makove pjesme, uživao u njegovom znalačkom ispijanju loze i uvijek imao utisak da sve što čini čini u slavu jednog jedinog rituala – rituala života. Htio je da potroši život i nije se plašio što ga život troši. Htio je život najprije u njegovoj sirovoj elementarnosti, a onda mu nastojao dati neki oblik, oblik koji je posuđivao iz umjetnosti. Htio je život kao ljepotu; htio život kao estetski čin. Upravo zato je u njegovim gestama katkada bilo teatralnosti, odnosno one artificijelnosti koja pripada svakom glumcu kada nije na sceni.

Za onoga koji teži životu kao umjetničkom činu i sam život mora biti na neki način “uljepšan” kako bi dobio oblik. Kirkegaard veli da se problematičnost estetske egzistencije sastoji u njenoj nezrelosti, odnosno vječnoj mladosti koja joj ne dozvoljava da se uzdigne do zrele osobe. Za danskog religijskog pisca takva osoba je tek ona koja je dokučila Boga, ali i estetska, pjesnička egzistencija umije u prolaznom ostvariti oblik i osjetiti puninu života. Pri tome se pitam je li onome koji u potpunosti teži životu kao obliku išta izvan samog životnog događaja potrebno? Nije li tada dovoljan sam život, bez ikakve imanencije, život koji je svoja vlastita transcendencija, život u kome je Bog sam život?

U takvom nastojanju duše da iscrpi “polje mogućeg”, da neposredno iskusi život težnja ka estetizaciji života u osnovi označava otpor banaliziranju života. Za onoga koji teži životu kao umjetničkom činu život je uvijek tamo gdje je moguć kao potpuni život, gdje je moguć život kao užitak, kao sreća postojanja u kojoj nema brige za “veliko sutra”. Otuda u ovakvom stajalištu može biti i relativiziranja svih vrijednosti i traga nihilizma, koji poriče svaki krajnji smisao jer apsolutizira svoju vlastitu prolaznost. Ali, ako je suština igre igra, a ne neki njen rezultat, onda je i radost života užitak u samom činu življenja, jedna životna radost koja svojom vitalnošću i optimizmom zna da raspozna ljepotu trenutka. A takav trenutak nadasve može da osjeti igrač (glumac) ili, točnije, svako biće koje shvaća neponovljivost igre života. Takav zna da čin nije samo ova ili ona tvorevina, već da to može biti svaka gesta.

Slažem se, Adem je bio zavodnik, ali sve nekako mislim da je nadasve htio da zavode život kojim je bio očaran.
I zato je Adem recitirao na ulici, igrao kazačok, s pompom dizao čašu…

6yka.com/visoko.ba