Naslovnica Kolumne Zar nam i dje...

Zar nam i dječiji smijeh smeta?

Piše Amina Hodžić za Visoko.co.ba

689

Inače bih se trudila da moje misli ostanu samo za mene, da slučajno javno ne iznesem  jer bi mogle da utiču na nekoga, neko bi se mogao naći uvrijeđenim, onda bi praznoglavi mozgovi napali komentarima sa svih strana. Šutjela bih, ni riječi rekla, možda bih ponešto i zapisala ali svakako ne objavila. Kažem inače, i zaista bi to bilo tako, ali ovo nije jedan od tih dana. Naime, radi se o nečemu mi je kao trn u oku, šokiralo me i ostavilo da se pitam čemu ovaj svijet vodi? Ako ne progovorim o tome, kao svrbež kojem ne znaš lokaciju, koji te češe sve dok mu ne pronađeš uzrok i dok ga ne ukloniš, tako će i meni biti dok ne progovorim. I ni sama ne znam kako da započnem, ali najbolje je da se vratim na prošlu godinu kada sam se prvi put zapitala. Radilo se o rođendanu mog bratića i kao većina tetki, pa tako i ja, ništa mi nije mrsko ako ću mu izmamiti osmijeh na lice. Željela sam da organizujem rođendan i bila sam prilično posvećena tome, sve dok nisam saznala da su par objekata koje sam imala u planu, donijela zabranu da se slave dječiji rođendani. Pitate se zašto? Zato što su gosti u tim objektima napisali u knjigu žalbe kako im smeta dječija galama… Tada sam prvi put postavila sebi to pitanje, zar smo došli do toga da nam smeta i dječiji smijeh?

Vratimo se sada u sadašnjost, na slučaj koji dotiče veći broj djece i ljudi. Realno, nekoliko rođendana, manje više, ali pazite, šta ako vam kažem da je ta zabrana proširena u zabranu igre – u ulici, ispred kuća, u parkovima… I da, donesena je, upućeni ste da je Općinsko vijeće Visoko, u oktobru ove godine, donijelo odluku o javnom redu i miru. I nisam željela biti površna, kao ljudi koji su samo pročitali naslov članka na društvenim mrežama “USKORO U VISOKOM: KAZNA ZA ČEKANJE U REDU 300 KM, ZA DJEČJU IGRU ISPRED KUĆE ISTO TOLIKO” a zatim u skladu sa svojim neznanjem počeli komentarisati.

Pročitala sam sve odredbe, detaljno, nekoliko puta i shvatila sljedeće, pa nadam se da ćete upratiti.
Prvo, veliki broj odredbi, ne samo da su neophodne i dobrodošle, nego se uopće pitam kako je moguće da nisu ranije postojale. Navest ću samo neke.
Prekršajima javnog reda i mira u smislu odredbi ove Odluke čine sljedeći postupci i ponašanja:

9) držanje opasnih životinja na način kojim se može ugroziti život i zdravlje građana kao i neisticanje vidnih upozorenja na opasnost od takvih životinja;
10) držanje i vođenje opasne životinje i pri tome nepoduzimanje potrebnih mjera zaštite kako se ne bi ugrozila bezbjednost drugih lica (vezivanje i stavljanje odgovarajućih zaštitnih sredstava – brnjice, korpe i drugog);
27) bacanje smeća ili drugih predmeta u rijeke, bazene, potoke i javne fontane;
29) namjerno paljenje smeća, guma sekundarnih sirovina, kablova te drugog sličnog materijala u kontejnerima, dvorištima i drugim prostorima i na drugim površinama;
32)točenje alkoholnih pića u ugostiteljskim objektima, kao i prodaja alkoholnih pića u trgovačkim radnjama osobama ispod 18 godina starosti;
14) izvođenje muzike i upotrebljavanje uređaja za reprodukciju i povećanje zvuka u ugostiteljskim objektima duže od radnog vremena koje je utvrđeno Odlukom o radnom vremenu, te u toku radnog vremena na način kojim se uznemiravaju građani na otvorenom prostoru ili u svojim stanovima, odnosno radnim prostorijama suprotno Zakonu o zaštiti od buke («Službene novine ZDK» broj: 01/14)

Drugo, smatram kako te i mnoge druge odredbe će uvesti red u naš grad, jer ako ne možeš ljude naučiti kulturi na lijep način, uvedi sankcije po džepu, pa onda da vidimo kada će nekome pasti na pamet da ne baca smeće u kantu, pojačava muzika u kasne sate, toči alkohol maloljetnicima itd…
Ne smatrajte da nisam svjesna da postojanje ovih odredbi na papiru ne znače rješenje tih problema, veoma je bitno da se kaznene odredbe izvršavaju a ne da njihovo postojanje bude samo formalnost.
Međutim, isto tako kako se čvrsto slažem sa zabranama koje sam gore navela, tako isto se ne slažem sa razinom gluposti i nerazumljivosti pojedinih odredbi.

16) igranje nogometa, košarke, tenisa i drugih igara na ulicama, trgovima, parkovima, zelenim i drugim javnim površinama, mjestima predviđenim za kretanje pješaka i parking prostorima, te drugim mjestima koja nisu namijenjena za tu svrhu ili u ograđenim površinama – prostorima bez dozvole vlasnika;
19) stvaranje gužve guranjem ili na drugi način ispred prodavnica, preduzeća, autobuskih stanica, pijaca, sportskih objekata, organizacija i slično.

“Stvaranje gužve guranjem..”- Da li je vama ova odredba ikako jasna? Kako je moguće izbjeći gužvu? A kako je moguće stvoriti gužvu guranjem?

Ove prethodne dvije odredbe nisu dobro precizirane. Da li se zabrana igre odnosi na svaki park, pa čak i na parkove sa toboganima i ljuljaškama? Da li to znači nestanak uličnih igara sa kojima smo svi odrasli? Da li će se u ulicama ubuduće čuti samo tišina? A kakav je to grad gdje se ne čuje dječiji smijeh? Ako i sve odredbe za koje sam rekla da su pozitivne, uspijemo sprovesti u djelo, i ako samo ova jedna sa zabranom igre ostane, ja ne vidim proges. Grad će možda dobiti na svojoj čistoći i redu, ali će izgubiti svoju dušu.

To je naposlijetku, odredba zbog koje sve ovo sada i pišem. Veoma dobro znamo da je rođena nova generacija djece, djece koja prije znaju kako se služiti mobilnim uređajem ili računarom, nego što znaju izreći vlastito ime i držati kašiku u rukama. Kao da nije dovoljno što djeca svakako ni nemaju potrebu da izlaze napolje da se igraju, i ono malo njih što vole svježi zrak i uživo interakciju, zatvorite ih u kuću jer ne smiju izaći igrati se u sopstvenoj ulici, a ako već odu u park ne mogu ponijeti loptu. Ali to nije bitno, jer mi smo donijeli zabranu kojom smo osigurali njihovu sigurnost. Sigurnost?

A gdje moja generacija nije smjela? Nismo smjeli biti u kući, ako i nećeš, natjeraju te da izađeš na zrak i na sunce. A onda kada izađeš, ne može te niko utjerati. Igrali smo se po čitav dan. Zaboraviš na sve oko sebe i uđeš u ozbiljni svijet igre. Vidiš roditelje na doručku i na ručku, a onda čuješ kako te dozivaju jer je akšam. Vrijeme je prebrzo prolazilo. Nema gdje nismo bili, nema šta nismo radili, sada, i živi i zdravi, sa ponekim ožiljkom, ali ožiljkom koji stoji kao svjedok prelijepog djetinjstva, imamo predivne uspomene. A kakve će uspomene imati ove generacije, upitno je… Grad u kojem se čuje dječija galama, smijeh, trčanje, dozivanje, i ono famozno “tuspas mene”, to je grad u kojem se osjećam ljepše i on mi daje osjećaj sigurnosti.

Sve u svemu, moje djetinjstvo je bilo za pamćenje, i u neku ruku sam tužna jer je zauvijek otišlo u nepovrat. Nisam čak ni zapamtila posljednji dan kada sam izašla i igrala se, a bio je. Ušli smo u kuću i više se nikada svi okupili nismo. Došle su obaveze, odgovornosti i svijet odraslih. Ali jedno nisam sebi nikada dozvolila, a to je da iskonsko dijete u meni nestane. Dijete koje je razigrano, postavlja mnogo pitanja, zahtijeva odgovore, sretno je zbog sitnica i koje testira granice. Zato, kao veliko dijete, u ime sve djece, ja vas pitam, zašto želite da sva trenutna i buduća djeca, postanu odrasli prije nego osjete čari djetinjstva?

 

Kompletan tekst Nacrta odluke o javnom redu i miru: LINK

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.