Zašto pamtimo priče iz prošlosti?

O živiničkim bistama; antifašistima i reviozionistima

Priroda i društvo. Moj prvi kontrolni u novoj školi. Četvrti sam razred osnovne škole u Živinicama. Imali smo pet pitanja. Koliko pitanja odgovoriš tačno – toliku ocjenu dobiješ. Dobio sam tricu, jer sam jedno pitanje pogrešno odgovorio, a na jedno uopšte nisam znao odgovor. Onih tačno odgovorenih pitanja se ne sjećam uopšte. Vjerovatno sam ih se nekada sjećao, ali raji nije bilo zanimljivo to slušati. To je valjda dosadni dio priče, pa se onda taj dio negdje zagubio vremenom prepričavajući priču. Uglavnom, pitanje na koje nisam znao odgovor bilo je: „Dopuni rečenicu: Moja domovina je ___________________.“ U ovom dijelu priče mi se svi već počinju smijati, misleći da sam se dvoumio između Njemačke, u kojoj sam živio prije, i BiH u koju sam se tek bio doselio. Istina je da se nisam dvoumio, nisam ni mogao, jer zapravo nisam ni znao šta znači riječ „domovina“. Drugovi i drugarice u razredu su se tome naravno pošteno ismijali, ali ni blizu koliko su se ismijali mom pogrešnom odgovoru na naredno pitanje: „Dopuni rečenicu: Moja škola se zove __________________.“

Ovu priču iz djetinjstva ispričam obavezno ako u društvu ima novih ljudi, da se našalim malo na svoj račun i zbližim sa novim sagovornicima. Naizgled potpuno nepovezano, ali na ovu priču su me podsjetile dvije vijesti, prva da je u Sarajevu nestala bista Isaka Samokovlije, a druga da je u Živinicama otkrivena bista Nesibu Malkiću. Osim novopostavljene biste Nesibu Malkiću, u Živinicama od ranije postoji i bista Josipa Broza Tita. Ako zanemarimo već davno zaboravljeni gater koji stoji kod glavne Konjuhove kapije, Titova bista je u suštini jedina znamenitost u gradu. Malo nam je nedostajalo da i bez nje ostanemo nakon što je sadašnji načelnik tokom svoje predizborne kampanje nagovijestio moguće rušenje iste. Bistu nije srušio, ali zato je iz zvaničnog protokola obilježavanja 25. novembra prošle godine izbacio polaganje cvijeća na partizanskom groblju u naselju Karaula. To se sasvim prirodno uklapa u sveobuhvatni revizionizam i pokušaj brisanja ili u najmanju ruku prekrajanja historije, naročito u odnosu na period 1941-1990. godina. Jer zašto bi se na godišnjicu održavanja prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a polagalo cvijeće partizanima?!

U Živinicama su nekada postojale i biste Vladimira Nazora i Midhata Haćama. Ja ih ne pamtim, ali pamte postolja koja stoje usamljena u krugu osnovnih škola koje su nekada nosile naziv po njima. Stranačke kolege sadašnjeg načelnika su još 1993. godine obnašajući vlast u ratnom periodu donijeli bitnu odluku u pogledu historijskog revizionizma, a koja se odnosi na promjenu naziva škola u Živinicama. Nažalost, antifašisti i narodni heroji više nisu poželjni u Živinicama. Već dugo vremena nisu poželjni. Jedna lokalna šala, da ne kažem urbana legenda, kaže da su navodno Nazorovu bistu početkom rata skinuli i u rijeku Oskovu bacili neki vojnici iz naselja Lug, pripadnici jedinice HVO-a „Živinički sokolovi“, misleći zapravo da je Nazor Srbin.

Da se vratim na moju priču sa početka teksta. Osim mene, ostali akteri ove priče se danas nje i ne sjećaju, a kao što se oni ne sjećaju nje – tako i mnogi drugi zaboravljaju druge priče. Neke od njih su manje važne, ali neke su nam u jednom trenutku odredile budućnost. Prije 16 godina kada se ovaj događaj zbio, on za mene nije imao nikakvu posebnu važnost osim ocjene koju sam dobio, a danas mi ta priča otkriva mnogo više. Djeca su mi se smijala na odgovor da se moja škola zove „Vladimir Nazor“ – ne zato što nisam znao da je naziv škole promijenjen, već zato što oni zapravo nisu znali da je ista škola u čijim klupama tada sjede do prije samo 6-7 godina nosila taj naziv. Danas više nema škole „Vladimir Nazor“, nema ni škole „Midhat Haćam“, ni ulice Druge krajiške brigade, ni ulice 18. hrvatske brigade, a ni ulica Maršala Tita više nije tamo gdje je nekad bila. Sklonila se negdje u stranu da napravi mjesta za ulicu Alije Izetbegovića.

Kažu da priče iz prošlosti pamtimo, jer su nam one lekcija i pouka, pomoću njih bolje shvatamo događaje u sadašnjosti i trudimo se ne ponoviti iste greške kao drugi. Međutim, priče iz prošlosti zaboravljamo, ne zato što imamo amneziju, već zato što nam ih drugi ne pričaju, sakrivaju ih od nas ili priču vremenom mijenjaju da bi ona dobila onaj oblik koji oni žele. Tako danas postoje oni koji žele da zaboravimo ulogu antifašista i narodnih heroja u Narodnooslobodilačkom ratu. Zašto? Kada fašisti imaju vlast, antifašisti su primorani ići u šumu, pripremati se za ustanak i izaći kada vrijeme i okolnosti na terenu budu povoljne. Ovo je lekcija koju žele da zaboravimo, jer u današnjem kontekstu, Vladimir Nazor i Midhat Haćam su se sa svojih postolja u dvorištima škola sklonili negdje u šumu i pripremaju ustanak, ali oni iz šume nikada neće izaći ako mi zaboravimo da je naš zadatak pripremiti im teren i stvoriti povoljne uslove za ustanak. Ako zaboravimo ovu lekciju, nikada se nećemo osloboditi.