Žena koja je u zatvoru čekala vješanje, pa sebe i stotine zatvorenica spasila od smrtne kazne

Scena iz sudnice, kako su je opisali lokalni mediji, podsjećala je na sapunice. Bilo je to 2011. godine i Susan Kigula stajala je nasred sudnice. U jednom je trenu pala na koljena i obratila se svojem posinku.

‘Znaš da te jako volim, zar ne?’, rekla je 14-godišnjem dječaku.

‘Jako te volim jer sam ti majka!’

Potom se okrenula obitelji pokojnog partnera i rekla da joj je žao.

Mediji su prenijeli da je priznala da je ubila Constantinea Sserembu. No to nije bila istina, piše BBC.

‘Novinari su lagali. Ja nisam priznala ubojstvo. Ispričat ću vam istinu’, kaže Susan.

Kigula je odrasla u malom mjestu Masaka u Ugandi. Oduvijek je bila očeva miljenica i željela je raditi u banci. Mislila je da je to dobar posao i da će uz dobro zaposlenje biti neovisna i moćna. Nju i još tri brata i pet sestara roditelji su odgajali tako da misle da mogu postati što god žele. Djetinjstvo Susan Kigule bilo je sretno. Ona i prijatelji igrali su se na otvorenom i bili zaštićeni u svojim obiteljima srednje klase. No kad je odrasla, život joj je pripremio nešto posve drugo.

Constantina Sserembu upoznala je dok je radila u jednoj suvenirnici. Njemu je bilo 28, a njoj 18 godina. Zaljubili su se i ubrzo uselili u zajednički stan, a s njima je došao i njegov sin iz prijašnje veze. Ubrzo su dobili i kćer. Nisu imali puno novca, ali su imali dovoljno i bili su sretni jer su bili zajedno.

‘U svemu sam pokušala naći nešto pozitivno i lijepo’, kaže Susan. Upravo takav pogled na svijet omogućio je i da se izbavi iz naizgled bezizlazne situacije u kojoj se kasnije našla.

Dvadesetogodišnja Susan Kigula, Constantine Sseremba i njihova kćerka

Jedne noći 2000. godine sve se promijenilo. Susan je s obitelji normalno večerala, nakon čega su otišli na počinak. Svi su spavali u jednoj sobi, a u dnevnom boravku na madracu spavala je njihova kućna pomoćnica.

Susan je te noći oko 2:30 probudio strahovit udarac u glavu. Nije znala što se zbiva. Vrtjelo joj se, no ništa nije vidjela jer su svjetla bila ugašena. Osjetila je da joj teče krv i cijeli je krevet bio prekriven krvlju. U početku je mislila da je krv samo njezina. Jedva je ustala iz kreveta. Malo svjetla doprlo je iz susjedne sobe kad je primijetila Constantinea na podu. Stenjao je, a vrat mu je bio prerezan. Djeca, srećom, nisu bila ozlijeđena. No bila su budna i uplašena.

Kućna pomoćnica Patience utrčala je u sobu i rekla da su dvojica bila u stanu i sada bježe niz hodnik.

‘Vid mi je bio zamućen i sve mi se ljuljalo. Otrčala sam do restorana u susjedstvu potražiti pomoć. No ubrzo sam se onesvijestila’, priča Susan.

Probudila se u bolnici gdje su je obavijestili da je Constantine preminuo. Jednogodišnju kćer uzeli su njezini roditelji, a malog sina roditelji njegova oca. Nije imala pojma tko ih je i zašto napao niti što se dogodilo. Nije mogla pretpostaviti ni koji su bili motivi napada jer iz stana nije bilo ništa ukradeno.

Susan u zatvoru, 2013. godine

Nakon Constantineovog pogreba idući dan, u autu je čula nešto jezivo. Pročitali su osmrtnicu u kojoj je rečeno da su njih oboje – i ona i Constantine – umrli. Znači, tko god je ovo organizirao, naručio je osmrtnicu unaprijed, misleći da će oboje biti mrtvi do časa kad su bude emitiralo.

Nakon tri dana, kad je Kigula opet bila u bolnici zbog ozljede vrata, posjetila ju je policija. Na njezino zaprepaštenje, optužili su je za ubojstvo njenog partnera i smjesta je odveli u zatvor gdje je čekala suđenje.

Constantineova obitelj, s kojima nije baš bila u najboljim odnosima, je rekla da im je četverogodišnji Constantineov sin rekao da je vidio kao Susan i kućna pomoćnica ubijaju njegovog oca.

‘U tom sam času bila jako naivna. Mislila sam da je posrijedi neka greška. Mislila sam da je jadni dječak bio zbunjen i da će ljudi znati da sam nevina. No nisam imala pojma kako sudstvo funkcionira’, kaže Susan.

Nije unajmila odvjetnika jer si to nije mogla priuštiti. Ona i pomoćnica Patience Nansamba na koncu su optužene za ubojstvo na temelju svjedočanstva sada petogodišnjeg dječaka. Policija je također rekla da su na ulazu u stan pronašli krvavu mačetu koja pripada Susan.

Osudili su ih na smrt vješanjem. Kigula je nakon izricanja presude pogledala svoju kćer i briznula u plač.

Alexander McLean

Godine 2005. britanski student prava, Alexander McLean, stigao je u Ugandu kako bi volontirao u bolnici Mulago. Bio je zgrožen uvjetima koje je ondje zatekao. Bolnica je bila prljava, bolesnici su često ležali u vlastitom izmetu i krvi i mjesto je općenito bilo prenapučeno. Za bolesnike su se uglavnom brinuli članovi njihove obitelji, no ako se radilo o zatvoreniku, tad čak ni obitelj nije marila. McLean je bio užasnut uvjetima u kojima su živjeli ti, najčešće mladi, ljudi i pokrenuo je humanitarnu kampanju da im pomogne.

Susan Kigula mu je pomagala kao prevoditeljica i njih dvoje su se sprijateljili. Susan je u to vrijeme u zatvoru bila već pet godina i svakoga se dana budila s mišlju je li joj to posljednji dan života i hoće li je danas objesiti.

Uvjeti u zatvoru bili su strašni. Susan je dijelila ćeliju s još tri žene, a umjesto toaleta imali su običnu kantu.

U zatvoru je upoznala mnogo žena koje su, kao i ona, očekivale smrtnu kaznu. U razgovoru s njima otkrila je da su mnoge, baš kao i ona, osuđene bez valjanih dokaza. Neke su, doduše, i bile krive no to su bili zločini iz strasti, a ne promišljena ubojstva te nisu trebale biti osuđene na smrtnu kaznu. Mnoge su bila zlostavljane od svojih partnera i ubile su iz samoobrane.

Susan je odlučila pomoći tim ženama ali i sebi. Organizirala je pjevački zbor, plesnu i sportsku grupu.

Ubrzo je doznala i da je muškarcima u susjednom zatvoru bilo dozvoljeno školovanje, ali ne i njima u ženskom zatvoru. Zato je pitala upravu bi li joj dopustili da organizira nastavu povijesti, ekonomije, vjeronauka i menadžmenta za zatvorenice. Oni su je pitali kako to misli učiniti bez nastavnika, no ona im je odgovorila da će za početak nastavnica biti ona te poučavati ono što zna.

U toj zatvorskoj školi koristili su knjige koje su donirale njihove obitelji, a sama nastava održavala su u zatvorskom dvorištu ispod jednog drveta.

Susan Kigula je organizovala nastavu za žene u zatvoru

Puno joj je pomogao i Alexander McLean koji je u međuvremenu osnovao African Prison Project koji je trebao popraviti grozno stanje u afričkim zatvorima.

‘Kad sam vidio kako je Susan energična i koliko se trudi, odlučio sam joj pomoći’, kaže McLean.

Organizirao je da se u zatvoru uredi knjižnica, a dogovorio je i sa Sveučilištem iz Londona da otvore dopisni tečaj za zatvorenike iz Ugande.

Projekt je bio silno uspješan, a s vremenom su zatvorenici i zatvorenice počeli dolaziti k Susan po pravni savjet. Kako si mnogi nisu mogli priuštiti odvjetnika, Susan ih je branila pred sudom i mnogima pomogla da dođu do oslobađajuće presude. I prije nego je sama stekla diplomu Sveučilišta iz Londona, organizirala je peticiju da se promijeni zakon po kojem je na smrtnu kaznu osuđen baš svatko tko je počinio bilo kakvo ubojstvo.

Iako nisu uspjeli potpuno ukinuti smrtnu kaznu, Susan, McLean i ostali uspjeli su u svojoj nakani da smrtna kazna nije obavezna u svim slučajevima ubojstva te da netko ne može neograničeno mnogo vremena čekati na izvršenje smrtne presude ako ona nije izvršena unutar tri godine. U takvim slučajevima, što je naročito važno, odlučeno je i da je zatvorenik ima pravo na ponovno suđenje.

Na ponovnom suđenju, presuda Susan Kigule preinačena je na kaznu od 20 godina, a uključujući četiri koje su joj smanjili radi dobrog ponašanja, nakon 16 godina u zatvoru, napokon je oslobođena.

‘Osjećala sam se kao da je za mene počeo neki novi život’, kaže Susan.

No Susan ne posustaje. Sad ima novi cilj: osloboditi još 417 zatvorenica koje su u zatvoru pod klimavim optužbama za ubojstvo. Osim toga, zajedno s McLeanom i ostalima planira pokrenuti prvu svjetsku mrežu odvjetnika iza rešetaka koji bi pomagali svima onima koji si ne mogu priuštiti pravnu zaštitu.

‘Ovdje ljude zatvaraju zato što su homoseksualci, zatvaraju žene ako se ne mogu brinuti za djecu, ako su im muževi počinili neki zločin i tome slično. Naravno da u zatvorima ima i mnogo doista krivih ljudi, no oni koji nisu krivi trebaju dobiti valjanju pravnu zaštitu’, kaže Kigula.

Susan Kigula sa 19-godišnjim kćerkom

Susan sada živi sa sestrom i 19-godišnjom kćerkom.

‘Moja kćer me zove svojim herojem. To je upravo ono što sam željela čuti nakon 16 godina odvojenosti. Život je ponovno lijep’, kaže presretna Susan.

lolamagazin.com/visoko.ba