Naslovnica Kolumne Znaš pričaju ...

Znaš pričaju ljudi…. Znam, jebe mi se

Piše: Adnan Jasho Jašarspahić

1714
PODIJELI

U svakom razredu osnovne škole su postojale hinje, a to su oni kada se cijeli razred dogovori da pobjegne sa kontrolnog oni se vrate u razred da bi se ulizivali predmetnoj nastavnici ili nastavniku. Druga vrsta, čak i gorih hinjavaca od te vrste hinja su bili šmekeri. To su oni cinkaroši koji su šmekali sve i svakoga samo da bi došli do istog cilja, a to je ulizivanje koje bi kasnije eventualno značilo bolju ocjenu kod nastavnika i nastavnica i eventualno pohvalu razrednog starješine kod roditelja. U nedostatku događaja za šmekanje, oni bi naviknuti na taj put do prividnog uspjeha vremenom počinjali da izmišljaju događaje i kao takve ih prepričavaju sa uvijek jednim te istim ciljem, a to je nekakva sigurnost pod skutima nastavnika koji su nerijetko bili iste takve ljudske ništice i antivrijednosti kao i oni šmekeri od kojih su primali poluinformacije.

Nikad se nisam volio družiti sa takvim glupanima koje smo u neko moje vrijeme zvali „kerašme“ i takve su svi ostali  iz razreda izbjegavali, ali je uvijek bilo i onih sličnih njima koji bi za neku peticu cinkarili i najbolje drugove. Tako je to nekad bilo u osnovnoj školi „Ahmet Fetahagić“ ili kako smo je zvali u Donjoj školi. Danas 30 godina poslije, ako kompletno Visoko posmatramo kao jedan razred bilo koje škole situacija je ista. Čak je i evoluirala i prerasla u paranoju. U krugu ljudi sa kojima sam odrastao mi smo od toga pravili zajebanciju nakon što smo se rasuli po različitim smjerovima u srednjoj školi „Janko Balorda“, ali ostali zajedno vezani uz FK Bosna gdje smo trenirali u vrijeme kad se srcem igralo, a obrazom plaćalo za razliku od danas. Opšteprihvaćeni izraz „kerašme“ je prerastao u „junašpi“ jer je vazda bilo takvih čak i na stadionu Luke gdje smo se okupljali. Pa je bilo „mai kerašme“, „mai junašpi“ i takve smo na vrijeme detektovali i  odjebavali od sebe.

Ova dječija zajebancija s kraja osamdesetih godina prošlog vijeka od 2012.godine u Visokom je postala uzus, pravilo ponašanja koje je donijela tadašnja redizajnirana SDA, a u paranoičnom obliku razvila ova tzv. Nezavisna politička opcija proistekla upravo iz te SDA i koja kao pogonsko gorivo za funkcionisanje koristi zamišljene neprijatelje po principu da je svako svakome uhoda, baš kao u istoimenom romanu Derviša Sušića. Nije mi bila namjera da pišem o svemu ovome jer sam još te 2012.godine na ovu temu napisao kolumnu pod nazivom „Ono što tebi govore za mene, isti ti, meni govore za tebe“. Od tada do danas razvio se jedan gotovo savršen sistem hinjaluka koji funkcioniše na način da mi neko koga smatram do tada prijateljem pošalje poruku ili me samo nazove na telefon i čim odgovorim na poruku ili poziv trči u Općinu da podnose izvještaj baš kao ove hinje s početka teksta iz osnovne škole, ne bi li im učiteljica za taj dan upisala peticu u dnevnik, a oni opravdali dobijenu poziciju ili radno mjesto unutar javnog sektora.

Mislio sam da je taj oblik primitivnog odnosa u komunikaciji između ljudi prevaziđen te 2012.godine kada sam također  napisao kolumnu koja je imala za cilj da eliminiše te golubove pismonoše u ljudskom obliku koji prenose informacije i to na način kako im odgovara i u onom obliku u kojem aktuelna učiteljica ili nastavnik u datom trenutku žele da ih čuju. Tekst je imao naslov „Čuvaj se dobrote glupih ljudi“, međutim teško se slovima borit protiv ličnih interesa provincijskih birtijaša i ulizica uhljebljenih u javnom sektoru spremnih na svaki oblik laži i lažnog screenshota neke viber ili messenger poruke.

Informacije će uvijek curiti, nezadovoljnih će uvijek biti koji će uvrijeđeni i u afektu donositi raznu dokumentaciju i dokaze, baš kao što će uvijek biti uvlakača i hinja spremnih da promjene adresu stanovanja i CIPS ubuduće vade u analnom otvoru aktuelnog moćnika na vlasti koji ima svoj rok trajanja i visočke poslove obavlja na određeno vrijeme kao i svi prije njega, dok je čaršija stroga i rigorozna po tom pitanju. Prije ili kasnije te stavi na mjesto gdje zaista pripadaš bez obzira koliko ti se čini da si trenutno nešto tobože važan i bitan. Jednom šupak, vazda šupak. I to je baš jedna lijepa odlika visočke čaršije gdje ti niko ništa ne kaže, ali sam osjetiš gdje pripadaš. Tvoja je stvar za šta si se odlučio da budeš „kerašme“ i „junašpi“ ili da budeš onaj sa druge strane ulice koji iskrivljenih usta upravo takvim dobacuje pošprdno „mai kerašme“, „halo junašpi“.  A sa hinjama i cinkarošima niko ne voli da se druži jer su jadni i bijedni u svoj svojoj duševnoj sirotinji. Takvi su obično i u većini slučajeva i pravi glupani i poslije druženja s njima imaš osjećaj da opet moraš kod učiteljice u prvi razred da naučiš pisat i računat jer te toliko njihova blizina zaglupi. Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego što je zlo. Protiv zla možemo da se bunimo, ono se može razotkriti, u slučaju nužde i sprječiti silom; zlo uvijek u sebi nosi i šuhvu sopstvenog uništenja zato što kod ljudi makar izaziva neprijatnost. Protiv gluposti smo u drugačijoj situaciji. Tu ne možemo ništa da postignemo. Argumenti ne vrijede, a  u činjenice koje govore protiv prethodno oformljenih mišljenja  niko ne vjeruje. U takvim slučajevima  hinja, kerašme i glupan je čak i kritičan.

Osim toga glupan je u potpunosti zadovoljan samim sobom i kao takav opasan i štetan po cijelo društvo jer se lako razdraži i prelazi u napad. Za ovih šest godina „Uhoda“  političkim sistemom funkcionisanja koji vlada u Visokom spoznao sam da hinju, šmekera i glupana ne treba pokušavati ubjediti bilo kakvim argumentima jer je  to je besmisleno i daje mu novi prostor i povod da trči u zgradu Općine i podnosi izvještaj onakav kakav poslodavac voli da čuje, a ne onakav kakav je zaista izrečen. Ima tu još jedna nepobitna činjenica, hinja, šmeker i glupan je u pravilu i tvrdoglav pa pokušava da ubjedi one oko sebe kako je samostalan i nezavistan. Često koristi slogane i parole koje čuje na kratkorajnim kafama kod onih kojima prenosi poluinformacije i pokazuje screenshotove sa vibera, messengera ili sms poruke. Svakom normalnom i zaista nezavisnom i slobodnom čovjeku je već na prvu jasno da  sa hinjom, šmekerom i glupanom nema ništa lično, nego da iz njega govori onaj ili ona kome se divi i slugavski klanja za ranije učinjenu uslugu koja se obično tiče zaposlenja u javnom sektoru ili je u pitanju neka sitna materijalna usluga iz javnog proračuna od novca svih nas koji punimo budžet od poreza. Takvi nesretnici su pretvoreni u  instrument bez volje i takvi su u stanju da čine sve moguće hinjaluke, a da istovremeno nisu u stanju da sve to spoznaju kao zlo, zasljepljeni potrebom za podaništvom i bolesnim nagonom da trenutno stanje u Visokom potraje bar još 30 godina. A ovi koji su instalirali muzne instrumente na budžet i javni proračun naravno da su pametniji od hinja, šmekera i glupana, jer da nisu situacija bi bila obrnuta i kao takvi dobro znaju da njihova moć zavisi upravo od količine gluposti drugih.

Nakon izbora 2016.godine rekoh sebi da neću više u ovom obliku da pišem o Visokom i društveno političkim tokovima u Visokom. Jer, zapravo, u gradu u kojem se životna filozofija i način života uopšte svodi na definicije “krmka niz dlaku” i “lađu kraju” ne može se očekivati ništa drugo osim podaništva, slugavstva, pognute glave i savijenih leđa. Odveć ljudima koji mi se obraćaju sa: „Znaš pričaju ljudi…. „ odgovaram sa: „Znam, jebe mi se!“ Jer, jedna stvar je lagati, a potpuno druga je slikovito upućivati na istinu. To je razlika između njih, hinja, i nas koji smo kolektivno odlučili pobjeći sa ovog časa i kontrolnog rada do narednih lokalnih izbora.

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.