Naslovnica Kolumne Lutka

Lutka

Piše Goran Kremenović za Visoko.co.ba

77

Nije mi jasno zašto se nalazim u ovom ambijentu… Znam da pijem tablete protiv amnezije jer želim da sačuvam sjećanja, ali…  Sada ne znam ili se ne sjećam kako je došlo do ovog trenutka… Majka je ubijena. Ležim u svom krevetu u obliku jednoroga… I razmišljam o životu, dok posmatram bunar za vodu u dvorištu. Zraci punog mjeseca su mi se ušunjali kroz zavjesu na kojoj spava uspavana ljepotica i bili su jedini izvor svjetlosti u ovom mračnom sobičku.

“Majko zašto si me ostavila? Samu”- tiho sam projecala u mraku dok sam skrivala nogice ispod pokrivača na kojem je princeza ljubila žabu. Preko puta mene se nalazi stočić sa mojom slikom od prošle godine. Još kada sam išla u vrtić, ali sam sada puno veća. Sada sam prvi razred! Oko mene na policama su lutke. Plastične, plišane, gumene… Sve su različite ali im je jedna stvar zajednička. Oči. Prazne, crne, beskorisne… Sve one su moje drugarice i imam ih na desetine u sobi… Lutki. Sve su me prezrivo posmatrale, ali nisu progovarale…

“Ubile ste mi mamu…”- razočarano sam im se obratila. Sve su nijemo ćutile sa skamenjenim osmijehom i posmatrale su me sa polica na kojima su uredno poredane. Osjećala sam se, ali i izgledala kao žrtvena vudu lutka na oltaru, koju trebaju svakog trenutka razapeti na krst… Čudan je to osjećaj u meni… Hitro sam ustala sa kreveta, oborivši tanjirić sa večerašnjom terapijom koju sam preskočila i ušla sam u kuhinju… Čisto da se podsjetim… Majka leži u lokvi krvi sa nožem zabodenim u trbuh i lice joj je spaljeno do ne prepoznavanja, sve do lobanje. Glava joj je nabubrila kao balon, pun krvi koji treba eksplodirati svakog trenutka.

U strahu sam joj prišla i shvatila sam da je sada malo drugačija… Košulja joj je bila raskopčana sve do pasa i na koži je nešto pisalo… “NISAM JA. LUTKA JE.” Pored beživotnog tijela se nalazila viljuška sa kojom je usječena ova poruka. Nisam mogla da vjerujem da su ovo moje lutke, moje drugarice uradile… Vjerovala sam im, ali je sada dosta! Vrijeme je da ih kaznim jer su bile zlobne. Bijesna sam ušla u sobu, sa šibicama u ruci tražeći prvu žrtvu. Osmijeh nisu skidale sa hladnih lica, kao da su mi se podsmijevale… Opajdare! “Ko se zadnji smije, najslađe se smije”- rekoh im ljutito. Sve sam lutke bacila na krevet, pažljivo posmatrajući ih. Osmijeh nisu skidale. “Prestanite da se smijete!”- histerično sam se proderala i zapalila šibicu. Mali plamen se polako razbuktio i bio je spreman da guta materiju. “Gorite!”- rekoh bijelim, hladnim zidovima… Plamen vatre je gutao lutke, kao i krevet, dok je svojim jezicima lizao zidove i prozore. Sobi sam podarila još samo jedan, jedini osmijeh i izašla. Vatra mora da je bila gladna, čim je sve gutala…

Došla sam do majke da je ponovo vidim ali pored nje je bio papirić sa nekim tekstom… Pažljivo sam ga uzela i pročitala… Nisam više znala za sebe… ja… ja… nisam… Od šoka sam razrogačila oči … i … nisam mogla da vjerujem… Skočila sam u bunar da bih sama sebi presudila… ovo… ovo… zlo! Pisalo je:”SVE JE TO TVOJA KRIVICA. LUTKO MOJA.” Dobro ste pročitali… Bilo bi jednostavnije da sam poslušala mamu i da sam popila večernju terapiju… Bolest je mnogo uznapredovala… Mamina “lutka” je ovo uradila… sada nema njene, a ni mojih.

Mislila sam da su one krive… Kriva sam…

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.