7 stvari koje bi trebalo da naučite svoju kćerku prije nego što napuni 13 godina

Djevojčica koja samo što nije ušla u pubertet se nalazi u vrlo jedinstvenom trenutku svoga života .„Ona iskra koja predstavlja njen potencijal raste i razvija se sve intenzivnije, što samo znači da će se morati boriti protiv društvenih i polnih…

Djevojčica koja samo što nije ušla u pubertet se nalazi u vrlo jedinstvenom trenutku svoga života

.„Ona iskra koja predstavlja njen potencijal raste i razvija se sve intenzivnije, što samo znači da će se morati boriti protiv društvenih i polnih normi koji nastoje da je utišaju“, piše autorka Rebeka Ruiz.

„Beskrajni su razlozi zbog kojih će smatrati da mora da krije ili mijenja ko je ona zapravo.“

Rejčel Simons, stručnjak za razvoj djevojčica i autorka knjige o roditeljstvu pod nazivom Dovoljna kakva jeste (Enough As She Is), je saglasna sa tim:

„Djevojčice su najžešće i najautentičnije neposredno prije nego što uđu u pubertet.“

Iako istraživanja potvrđuju da samopouzdanje djevojčica često opada kada uđu u pubertet, Simonsova poručuje da postoje mnogobrojni načini na koje roditelji mogu pomoći djevojčicama da zadrže svoje samopouzdanje i tokom tinejdžerskih godina. S tim u vezi, Simonsova preporučuje sedam stvari koje trebamo naučiti svoje kćerke prije nego što napune 13 godina koje ih mogu pripremiti na predstojeće izazove.

Jedna od najvažnijih vještina je naučiti djevojčice kako da poštuju i izražavaju svoja osjećanja od malih nogu, jer djevojčice i žene nerijetko poriču sopstvena osjećanja kako bi usrećile druge ili izbjegle konflikt.

Toliko često pretpostavljamo da djevojčice i osjećanja nekako prosto idu ruku pod ruku, bilo to dobro ili ne, da zapravo zaboravimo da ih naučimo da razvijaju emocionalnu inteligenciju.

Kada djevojčice nauče da cijene to da su srećne i voljene često počnu da potiskuju ili ne mogu prihvatiti svoja teža iskustva. Roditelji im mogu pomoći tako što će se pobrinuti da djevojčice mogu bezbjedno izraziti sve svoje emocije – uključujući i bijes – bez ikakvog osuđivanja ili odbacivanja, bez poricanja ili preispitivanja.

Simonsova takođe naglašava i značaj toga da naučimo djevojčice da imaju saosjećanja same prema sebi. Previše često im se poručuje da je važno da zadovolje druge, što ih često navode da misle da su nešto pogriješile ili podbacile ako nekoga iznevjere. Roditelji trebaju naučiti djevojčice kako da ne uspiju na dobar način – da prepoznaju razočarenje i da nauče nešto za idući put – i da se postaraju da im objasne da je to iskustvo kroz koje svi prođu prije ili kasnije.

„Ono što želimo je da djevojčice budu u stanju da se nose sa poteškoćama bez da sebe isuviše krive za to.“

Pitanja u vezi sa izgledom tijela ili seksualnošću mogu biti naročito teška za roditelje. Simonsova ohrabruje roditelje da pomognu svojim kćerkama da pronađu sport u kome uživaju kako bi djevojčice uvidjele da su njihova tijela sposobna i za snagu, a ne da samo izgled bude jedina stvar koja ih definiše.

Kada se djevojčice ne osjećaju ugodno u sopstvenom tijelu to utiče i na to da se udalje od toga kako se zapravo osjećaju i brinu o tome kako se osjeća ili šta želi neko drugi.

Roditelji mogu pomoći svojim kćerkama da izgrade pozitivan odnos prema svom tijelu od najranijeg doba tako što će ih, na primjer, naučiti anatomski ispravne nazive za genitalije i učiti ih da imaju kontrolu nad sopstvenim tijelom. Rasprave o seksualnosti i polu su odlična prilika da djevojčice shvate da ne postoji jedan „ispravan“ način na koji je moguće biti djevojčica. Trebaju izbjegavati i jezik koji ograničava pol. Na primjer, važno je opisivati ljudske karakteristike i osjećanja objektivno, a ne na osnovu pola (recimo, djevojčice su uvijek emotivne).

Iako mnogi smatraju da komunikativnost i ostvarivanje veze sa drugim ljudima djevojčicama dolazi prirodno, Simonsova tvrdi da je i to važna sfera u kojoj je djevojčicama značajno da imaju neki uzor. Objašnjava da je važno da roditelji do malena postave odgovarajući primjer toga šta je u redu u odnosima sa drugim ljudima, a šta nije i da ih podsjećaju da djevojčice koje nemaju odgovarajuće načine da se nose sa sopstvenim emocijama mnogo češće postanu nasilne prema drugima, a naročito vršnjacima.

Takođe savjetuju roditeljima da sopstvena prijateljstva koriste kao priliku da svojim kćerkama pokažu kako izgledaju zdravi odnosi sa drugim ljudima te kako se mogu povezati i sa drugim ali i sa samima sobom. To postavlja značajnu osnovu za sve interakcije sa ljudima u budućnosti, od romantičnog života do pregovaranja o povišici na poslu.

Roditelji mogu pomoći svojim kćerkama i da razviju svoje vještine vođstva, naročito u slučajevima djevojčica koje se bore da nađu balans između toga da budu pune samopouzdanja i da ih ipak ne smatraju agresivnim i navalentnim, što često nosi društvenu stigmu kad su u pitanju djevojčice i žene. Upoznavanje djevojčica sa ženama koje su vođe, poznate ličnosti ili značajne žene iz okruženja im može pružiti moćne uzore.

Simonsova naglašava i da je sport značajno sredstvo putem koga djevojčice mogu razviti vještine vođstva: postoji veoma moćno i bolno nepisano pravilo komunikacije među djevojčicama koje nalaže da ne treba da kažete šta zaista mislite nekome u lice i da ne treba da se promovišete. Sport sprječava sve to – u sportu ne samo da to mogu raditi već će biti i nagrađene za to.

Učenje ovih vještina se ne radi o tome da ih posjednete ispred sebe i održite im predavanje, već da naučite o tome šta njih interesuje i ko ih inspiriše.

Pri pokretanju razgovora na ovu temu vam može pomoći sve od pop pjesama do raznih videa, a dopuštaje kćerki da vam kaže nešto više o tome šta ona voli je najbolji način da je istovremeno nečemu i naučite i da osnažite svoju povezanost sa njom usput. Nije nimalo lako naučiti ove veoma značajne vještine, ali što ih više može vježbati pod nadzorom neke odrasle osobe kojoj vjeruje to će imati više samopouzdanja kada bude bila tinejdžerka.

Visoko.co.ba/lolamagazin.com