A šta ako umreš za 25 minuta?

Ponosim se hrabrošću koju sam imala, dajem orden svojoj tvrdoglavosti koja me je sačuvala u tim danima. I stidim se te jedne noći. Samo jedne noći, 12 sati bolničke smjene i sebe u njoj.

Sjećam se da je bio 4. juli. Paklena vrućina vani. Ugodnih 22 stepena mog bolničkog apartmana. I ključalih 100 stepeni straha u meni. Krvarila sam, činilo mi se da gdje god je postojao otvor na ovom kvarljivom tijelu koje nam Bog daje kada nas pošalje na Zemaljski sud, kapljice su me napuštale.

S njima je polako odlazio život iz mene, toliko polako da je trebalo previše dana patnje da bi me konačno i napustio. I toliko brzo da me je sa svakom kapljicom ogrebao po jednoj uspomeni ili snu i podsjetio zašto želim da živim i dalje.

Mislim da mi je te noći bilo predodređeno da odem na bolje mjesto. Neka čudna sila održala me je u životu dok sam po prvi put mislila da je došao kraj. Onda kada su svi govorili da je izlječenje blizu, da je samo još jedan korak do toga, da sad nemam o čemu brinuti, ja sam mislila da odlazim.

A nisam željela. I plakala sam, možda i prvi put u toku svog liječenja, plakala sam da me svi čuju, molila se glasno i obećavala Bogu i sebi, samo da ostanem tu gdje sam, ma koliko boljelo, ma koliko umorna bila.

Te noći nad mojim besanim minutima bdio je neko koga sam poznavala toliko da sam mu nekoliko puta rekla zdravo. A onda je postao moj čuvar. Bila sam toliko sigurna da mi život polako izmiče iz vena, a toliko sam jako željela da živim, da sam ga molila da mi na svakih pola sata dolazi u sobu i provjerava da li dišem.

U tom trenutku ponizila sam sebe, svoju vjeru, snagu i sve mjesece iza koje sam živjela na veresiju, nemajući šta životu da ponudim zauzvrat, da bi me ostavio ovdje. Mislim da mi je tada naplatio sve, da sam tada uvidjela koliko se ustvari grčevito držim za ovaj svijet iako sam već odavno znala njegovu prolaznost i da bez obzira na sve i dalje mislim da njime mogu upravljati.

Bolničar me je osvijestio kao šamarom, jednim jedinim pitanjem: a šta ako umreš za 25 minuta?

Zaspala sam. Otriježnjena njegovim riječima, kao rijetko kad sklopila sam oči lagana, bez briga. Nekoliko dana kasnije sam saznala da je u toku 12 radnih sati bar 20 puta ušao u moju sobu. Niko nije znao zašto. Znali smo mi. Znala sam ja.

Tek tada sam zaista shvatila i prihvatila da moj život zavisi od mene koliko i pustinja od jednog zrna pijeska. Shvatila sam da ja sebe smatram velikom i bitnom, a velika sam tek onoliko koliko shvatim da sam mala. Nad mojim snom bdije puno veća sila od bijelog bolničkog mantila, ona koja me je budila u svih devet mjeseci bola, ona koja me sačuvala i te noći kada je bilo određeno da odem… ili sam bar tako mislila.

lolamagazin.com/visoko.ba