Ajla Čaušević: Još jedan dan žalosti…

272

Još jedan jedanaesti. Još jedan dan žalosti. Još jedan dan kad se ginulo da bi se živjelo. Još jedan dan kada preživjeli plaču.

MARKETING

Majke, žene, djeca, da li će naći smiraj kad ukopaju svoje najmilije? Nestaju nam i majke Srebrenice, polako, jedna po jedna, umorile su se od traganja za istinom i ostavljaju nam u amanet da završimo ono što one nisu uspjele.

Da li će ikada doći dan da u Potočarima smiraj nađe i posljednja žrtva genocida?

Preko stotinu hiljada poginulih, velike strašna cifra koja me natjerala da pitam starije “Zašto se toliko ginulo?”.

Sada znam, od svakog pojedinca dobila sam identičan odgovor. Ponos je to bio, naš bosanski, te 1992. godine nije bilo ništa osim ponosa.

Hrabri naši su uzimali puške i stavljali ih ponosno na rame, tek što su postajali punoljetni,a bili su još itekako dječaci. Bili su ponosni i nisu ni pomišljali da bi mogli raditi nešto drugo do braniti svoju zemlju. Nisu razmišljali o odlasku.

Ginulo se te četiri godine zbog prkosa i ponosa. Neprijatelj apsolutno nije birao da li je to beba od par mjeseci ili oronuli starac. Ubijali su sve pred sobom i svakodnevno nizali brojke!

Studentica pete godine medicine Suada, prva žrtva, BROJKA!
Dugi redovi gladnih i iznemoglih ljudi koji sa kanisterima stoje da bi nasuli vodu, da bi živjeli.

GRANATA I JECANJE, voda postaje crvena, a kanisteri šuplji. Pijaca Markale puna svijeta koji se nada da će kupiti nešto za jelo, jer mora se živjeti.
GRANATA I JECANJE, povrće i dijelovi ljudskog tijela, užasno i nevjerojatno, ali istinito!

Stvarno je postojao agresor koji je činio takve masakre i zlodjela, zbog čega?! ZBOG KOMADA ZEMLJE?! U momentu ostadoh bez daha.
LJUDI, ŽIVOTI, BROJKE!

Kakav je to čovjek mogao cijeli jedan narod pobiti? Ubijali su samo muškarce od jedne do stotinu godina i pravili groznu stvar ostavljajući njihove majke, žene, kćeri i unuke živima.

Da li je bilo bolje umrijeti tada ili živjeti bez ikoga sa strašnim slikama u glavi i neizmjernom boli u srcu i duši? Ponosni ljudi su ginuli tada da bi živjeli, oni tada, a mi sada.

Srebrenica, brojka, svake godine sve veća i veća. S brojkama raste i tuga, povećava se broj suza i izgovorenih molitivi. Povećava se broj bijelih nišana po zemlji, koju je agresor htio oteti, a pri tome mučki ubijati!

Nisi uspio zlotvore! To je naša zemlja, makar po njoj i nišani bili! To su nišani naših šehida, naših junaka.

Pokloni se zlotvore na njihov spomen, spusti pogled zlotvore. To su naši šehidi ponosni, koji su ginuli da bi se živjelo, da bi živjela njihova djeca, komšije, rodbina i prijatelji! Da bi živjeli MI!
Mi živimo i stalno ih spominjemo. Zlotvore i ove godine, 26 godine poslije spremamo se proučiti El-Fatihu u Srebrenici.

Da zlotvore, mi smo na svojoj zemlji i u svojoj državi, nikada ponosniji i prkosniji.

Da zlotvore, mi nismo brojke! Mi smo narod koji gine da bi živio!

I nemojte nas plašiti ratovima, dosta je bilo. Svaki problem prekrivate pričama o ratu. Koja je korist rata? Iz rata niko nikad ne može izaći kao pobjednik. Rat je besmislena stvar iz koje svi izađu oštećeni, zapravo ne baš svi, oni koji započnu rat sjede u foteljama, dok narod gine. Odakle se stvori mržnja?

Dva muškarca, oružje su uperili jedan u drugog, ne znaju ništa jedan o drugom, možda bi bili najbolji prijatelji da nije rata, a ovako će jedan drugog ubiti zbog komada zemlje.

Preživjeli smo mnogo krvavih godina, posljedice su i danas itekako vidljive, upravo zbog toga mi nije jasno da ima takvih ljudi koji još uvijek huškaju na rat i govore da bi prvi uzeli oružje.

Hej vi koji biste već sutra uzeli oružje u ruke, imam pitanje za vas.

Imate li nekoga koga volite najviše na svijetu? Imate li majku, ženu, djecu, djevojku? Kako bi se osjećali da tog nekoga izgubite u ratu? Da znate da ćete izgubiti tog nekoga ukoliko uzmete oružje u ruke, da li bi isto uzeli?

Nema opravdanja za rat, nema opravdanja za ubijanje, nema opravdanja za silovanja i mučenja.

Svaki čovjek koji pomisli na rat i ubijanja, nije čovjek, nema on ljudskosti u sebi.

Jesu li ljudi ginuli da bi svijet ostao isti? Jesu li ginuli da njihovi nasljednici ponavljaju iste greške?

Rat je veliko zlo, najveće od svih, on nepozvan uđe u svaki dom i uništi sve u njemu.

“Samo da rata ne bude, ludila među ljudima, veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima i svakoj bajci naude – da rata ne bude!”

Visoko.co.ba/Ajla Čaušević

Komentari

komentara

Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.