PreporukaAko mi ne pružimo našoj djeci najbolje, ko će?

Ako mi ne pružimo našoj djeci najbolje, ko će?

Razgovarala: Anesa Agović i Amina Kolašinac

Priču o Udruženju “Budi mi drug” ispričala nam je snažna i sposobna žena, koja je puna empatije, topline i ljubavi prema osobama s invaliditetom. Žena koja ruši ograničenja i predrasude i ne štedi svoje tople riječi i zagrljaje bez obzira na sve nedaće sa kojima se kroz životni put stoički borila. Meliha Mešetović je predsjednica udruženja za pomoć djeci sa poteškoćama u razvoju u Ilijašu kroz koje svojim nesebičnim radom, zalaganjem i iskustvom  pomaže drugim roditeljima.

Kada ste osjetili da je potrebno osnovati ovakvo udruženje na području Općine llijaš?

Meliha Mešetović: Udruženje je osnovano 2006. godine, a sa radom je počelo 2007. godine kada sam na prijedlog roditelja postala predsjednica istog, gdje su kroz moj dotadašnji uspjeh prepoznali potencijalnu osobu koja bi svojim radom mogla napraviti nešto konkretno za ovaj grad i našu djecu. Također sam majka djeteta sa poteškoćama u razvoju (Down sindrom) i s njim sam uspjela dosta toga za sve ove godine. Ulagala sam dosta truda i rada, bilo je mnogo uspona i padova – ali odustajanje nikada nije bila opcija.

Šta Vas je inspirisalo i podstaklo da osnujete udruženje za djecu s invaliditetom?

Meliha Mešetović: Ono što me najviše pokrenulo da budem dio ovakve priče jeste činjenica da su ta djeca u većini slučajeva prepuštena sama sebi bez nekog cilja i pravca, gdje najveći dio vremena provode u kući sa roditeljima, bez društva i svojih aktivnosti. Pored toga, zajednica kao takva ne pruža puno s obzirom na stanje u državi i ako mi sami ne pokrenemo nešto ne možemo ni očekivati da nam neko sa strane dođe i nešto napravi. Mogu reći da sam sretna i ponosna na sve do sad učinjeno u ovom Udruženju.

Koliko ovo udruženje broji članova i koja je struktura osoba koje su članovi Udruženja?

Meliha Mešetović: Među našim članovima su najprisutnija tjelesna oštećenja, od kojih su mnogi nepokretni i u kolicima. Također, tu su osobe sa Downovim sindromom kojima je oštećen vid, sluh, govor i ostale popratne poteškoće. Naši članovi su pretrpili oštećenje organizma i zadobili 100% procjenu invaliditeta. Ta brojka konstantno varira, ali neki prosjek bi bio od 55 do 60 članova. Neki odsele, neki se prijave, a neki odjave, a dešava se da i zbog teške dijagnoze s kojom su rođeni, nažalost i umiru. Do sada smo nažalost imali oko šest takvih slučajeva. Kada je  u pitanju starosna dob imamo dječaka od 2,5 godine pa do ljudi koji imaju 47 godina. To je raspon od djece do odraslih ljudi koji nikada neće dobiti posao i imati svoje društvo pa su u ovom udruženju pronašli jedino mjesto gdje se osjećaju prihvaćeno, sretno i nadaju se nečemu. Jednostavno, pronašli su svoju oazu mira.

Koje aktivnosti Vaše udruženje pruža osobama s invaliditetom?

Meliha Mešetović: Naši članovi borave dva dana sedmično u Udruženju gdje učestvuju u kreativnim radionicama na izradama sapuna, svijeća, nakita itd. Pored toga, imamo i časove opismenjavanja, gdje uče slova, brojeve, sabiranje i oduzimanje, te da se znaju potpisati s obzirom  da ima onih koji su išli u školu, a nisu to savladali. Posebna zanimljivost su radionice “kuhajmo zajedno”, gdje su naučili skuhati osnovno jelo. Pored toga,  dva dana u sedmici imamo i fizikalni tretman u koji je dvadesetero djece uključeno i pokazao se kao izuzetno dobar. U naše aktivnosti spada i hipoterapija u Konjičkom klubu u Visoko. Možemo se pohvaliti i mnogobrojnim učešćima u različitim takmičenjima, u sportskim igrama Oaze, takmičenjem u Tuzli “Pjesmom i plesom do snova”. Kad god nam se ponude zanimljiva učešća mi odaberemo djecu koja bi mogla odgovoriti određenim aktivnostima. Kreirali smo i novogodišnje čestitike gdje dobijeni novac iskoristimo za neke lijepe izlete poput onih na moru. Ono što bih izdvojila kao njihovu omiljenu aktivnost jeste igranje košarke, što ih posebno raduje i oduševljava.

Da li su osobe sa invaliditetom uključene u sistem obrazovanja i kako se uopće obrazuju?

Meliha Meštović: Uključeni su u obrazovanje u javnim ustanovama poput Zavoda “Mjedenice” i Centra “Vladimira Nazora”. Roditelji su u suštini ključni za sve, i njihova integracija i socijalizacija je najvažnija. Inkluzija je dobro osmišljena, međutim, u praksi se ne sprovodi. To je mrtvo slovo na papiru, a kad završe školu udruženje im je jedino utočište gdje pronalaze svoj mir i sreću.

Da li su neki od Vaših članova zaposleni (u kojoj djelatnosti) i kako se poslodavci i kolege ophode prema njima?

Meliha Mešetović: Jedini primjer zaposlene osobe s invaliditetom za koju mi znamo jeste djevojka koja je bila zaposlena na vrlo kratak period u službi za boračku i invalidsku zaštitu u Općini Ilijaš. Mada, upućena sam od strane biroa da imaju jako dobre programe za osobe sa invaliditetom pa ćemo kao udruženje pokušati aplicirati kada budu javni pozivi.

Imate li pomoć Općine i lokalne zajednice kada je u pitanju podrška Vašem udruženju?

Meliha Mešetović: Imamo izuzetno dobru saradnju sa Općinom Ilijaš i aktuelnim  načelnikom. Kad god sam nešto predložila uvažio je i pomogao koliko god je bilo moguće. Od Općine smo dobili i kombi s kojim vozimo djecu od kuće do udruženje, idemo na izlete, more itd. Primamo i mjesečnu naknadu za održavanje prostora. Takođe, imamo dobru saradnju i Centrom za socijalni rad Kantona Sarajevo i službom socijalne zaštite, nevladinim organizacijama kao i sa svim školama na području Ilijaša. Mnogi nam izađu u susret i često nas pozivaju da prisustvujemo nekim od njihovih manifestacija.

Sa kojim gorućim problemima se usrećete kao udruženje koje pruža pomoć ovoj ugroženoj kategoriji ljudi?

Meliha Mešetović: Prostor je trenutno naš najveći problem. Prostorije koje su nam ustupljene već godinama su sada zaista male za naš kapacitet jer je više članova i aktivnosti, dosta se radi i zahtjeva se veći prostor. Prije pandemije COVID-19 sa općinskim načelnikom smo dogovorili da se počne sa izgradnjom namjenske kuće za udruženje gdje bismo imali prostora da zaposlimo stručnjake poput socijalnog radnika, defektologa, logopeda, kao i spremačicu i kuharicu. Vjerovanto je da će izgradnja  sačekati neka bolja vremena.

Kako okolina reaguje i smatrate li da postoji stigma u Vašoj lokalnoj zajednici kada su u pitanju osobe s invaliditetom?

Meliha Mešetović: Ranije je bilo osuđujućih pogleda i neprihvatanja, bježanja i ismijavanja. Međutim, danas je to mnogo drugačije, probudila se svijest građana. Priđu ljudi, pozdrave se i rukuju, miluju ih i onda se oni osjećaju sretni i prihvaćeni. Međutim, porodica je  glavni stub i pokretač i ako vas ona prihvati kao takve onda je borba mnogo lakša, ide se korak po korak do uspjeha. Ova djeca su posebna priča, puni su ljubavi, osjećajnosti i topline. Trebate biti vezani za ovo i voljeti ovo i uspjeh za uspjehom vas motiviše da biste dalje radili. Morate imati dar i empatiju prema ovim posebnim i izuzetnim ljudima koji svaki dan vode svoju borbu.

 

 

 

 

Visoko.co.ba/Global Analitika


Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.

NAJNOVIJE