Aleksandar Hemon: Kopačke o klin

Sedamdesetih godina prošlog vijeka, u zemlji i životu koji više ne postoje, subotom ujutro, a nekad i poslijepodne radnim danom, ispod mog prozora bi se znao začuti zvižduk.

Bili smo znani kao Parkaši, za razliku od Ćizine raje, raje iz Živio Tito, Neboderaca i Staničke raje, i nismo imali dovoljno jalijaša da bi nas iko na potezu između Pofalića i Kina Arene mogao poštovati kao zajebane. Najčešće se igralo u parku po kojem smo se zvali, smještenom između dvije zgrade u kojima smo svi obitavali. Park je bio nasut šljunkom i sadržavao je pješčanik, tobogan, vrtuljak, dvije klackalice, tri ljuljačke i okvir za klofanje tepiha, a na ivicama kvadrata ošljunčanog malim, oštrim kamenčićima, na granici sa travnjacima i grmljem, bile su klupe koje su nam služile kao golovi. Igrali smo, dakle, na male–tri i tri, ili četiri i četiri, rijetko više–na terenu od šljunka na kojem je ispred jednog gola bio vrtuljak, a ispred drugog tobogan, pa je svaki tim tako automatski imao svog nepomičnog centarhalfa. Samo onaj koji u tom parku odrastao igrajući fudbal, znao je da se u napadu pred golom koji je hrabro branio gorespomenuti tobogan moralo sageti da se ne bi u isti spucalo glavom. A, znalo se i desiti da neko u driblingu—kad se po lokalnom fudbalskom običaju gleda u svoje noge a ne oko sebe—spuca čelom u okvir za klofanje tepiha i tako razbije glavu. Naravno, ako bi se upalo oderala bi se koljena, pa smo se tako kući nekad vraćali pokriveni crnom prašinom kroz koju se tu i tamo probijao curak krvi.

A, nekad smo igrali i na parkiralištu. Nakon što je srušena stara željeznička stanica (čija je zadnja uloga bila u filmu Valter brani Sarajevo) i nakon što su izgrađeni neboderi u današnjoj Kolodvorskoj (a bivšoj Darovalaca krvi), parkiralište ispred onog najbližeg mojoj zgradi bilo je jedno vrijeme naš glavni teren. Zvali smo ga Waldstadion, po čuvenom stadionu u Frankfurtu na kojem je Josip Katalinski Škija dao pobjedonosni gol u majstorici protiv Španije koja je odvela Jugoslaviju na svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. Na Waldstadionu smo tako često igrali protiv Neboderaca, ali u tim međurajskim utakmicama prvi je tim bio formiran od onih jačih i starijih u raji. Tako sam ja znao čekati pored terena da nekog od prvotimaca nana ili mama zovne kući ili na kupanje pa da ja uđem kao zamjena. A kad bih ušao kao zamjena, automatski bih bio postavljen u odbranu ili na gol (napravljen od dvije cigle), pošto su velika raja morala igrati u napadu. Ginuo bih tako u odbrani na betonskom terenu, znajući da mi je to jedina šansa da ostanem u prvom timu, što je nekad uključivalo i klizeće startove kojima bih oderao vlastita koljena.

Poslije su Neboderci iz nekog razloga izgubili zanimanje za te međurajske susrete, a i njihovo se parkiralište napunilo stojadinima i golfovima kupljenjim na kredit, pa bi onda moja raja znala igrati na parkiralištu ispred Hitne pomoći. Ulica je bila aut, a kad bi se lopta zavukla ispod nekih kola morala bi se nogama iskopavati.  Ali onda se i to parkiralište napunilo autima, a i onda je moja raja krenula u različite srednje škole i počelo se igrati na turnirima ili po terminima,. U toj kasnoj fazi, krajem srednje škole, nekad bi se nostalgično opet igralo u parku—bili smo tada već dosta visoki, nogati i glavati pa je bilo teško ne spucati glavom i ne povrijediti se.

Igrao sam fudbal i u srednjoj školi, i poslije vojske, sve do kraja svog života u Sarajevu.Život bez fudbala bio mi je nezamisliv, čak i dok sam ga takvog živio početkom devedesetih u Chicagu, kada nisam igrao tri godine. Te su se godine poklopile sa ratom u Bosni, pa je tako odsustvo fudbala na izvjestan način uvijek postalo simptom katastrofe. Kad sam ponovo počeo igrati, život u Americi mi je postao zamisliv. Poslije sam poderao križne ligamente prvo u desnom, a onda godinu kasnije i u lijevom koljenu, pa sam morao ići na dvije operacije i izdržati dvije godine neigranja, nakon kojih sam se opet vratio na teren, iako je isprva izgledalo da je to bio fajront.

Fajront je stigao šest godina kasnije, što će reći danas, kada punim pedeset drugu godinu. Koljena su stara i zvanično kostoboljna, čiko je sporiji i umorniji, doktor je rekao da ću ako ne prestanem igrati morati ugrađivati vještačka koljena prije nego što napunim šezdesetu. Nakon decenija igranja fudbala, vrijeme je da se kopačke (koje nisam ni imao dok nisam došao u Ameriku) okače na klin. Ulazim dakle tako u tu nezamislivu fazu života.

Starije Potomstvo trenira kao članica ženskog podmlatka fudbalskog kluba Chicago Fire, pa je Tata (tj. ja) ili Mama vode dvaput sedmično na trening, a onda i vikendom na utakmice i turnire. Starije Potomstvo ima tri kompleta klupskih dresova, šorceva i štucni, trenira u kopačkama na vještačkoj travi pod rukovodstvom ozbiljnjih trenera koji je uče kako da dodaje, kako da se postavi na terenu, kako da dribla. Ja je s ponosom posmatram dok je na terenu i sve u meni hoće da joj viče i naređuje, hoće da joj ja budem trener, da je daljinski ubijedim da na terenu mora da se gine, da je želja za pobjedom najvažnija i naljepša stvar u fudbalu. Sve u meni hoće, drugim riječima, da ona umjesto mene igra onako kako bih ja volio da mogu. Ponekad se i uhvatim kako zamišljam kakav bi to moj fudbalski život bio da sam umjesto u parku na šljunku s Coberom i Pinčetom igrao u kopačkama, na pravom terenu, s trenerom i suigračima od kojh se nešto moglo naučiti. Ali, oduprem se tim sujetnim porivima i pustim je da igra kako hoće, da uči i pravi svoje greške u svom životu. A, prenem se i iz tih alternativnih maštarija, pošto je ovaj život jedini mogući.

Sutra idemo da joj kupim nove kopačke pošto joj je preko ljeta narasla noga.