Naslovnica Preporuka Intervju Aleš Kurt rad...

Aleš Kurt radi predstavu o vršnjačkom nasilju: Danas djeca idu u malo otuđeniji svijet

30

Jedan od najboljih bh. teatarskih reditelja Aleš Kurt već dugi niz godina aktivno djeluje na bh. kulturnoj sceni. U razgovoru za Klix.ba govori o novoj predstavi, nepresušnim izvorima tema, vršnjačkom nasilju i pričama koje se još dugo neće izlizati.
Iza sebe ima mnoštvo nagrada s prestižnih festivala. Karijeru je započeo u SARTR-u gdje sada obnaša ulogu direktora. Ovaj 54-godišnjak slovi za maštovitog i stilski prepoznatljivog reditelja, a ovih dana radi na novoj predstavi o vršnjačkom nasilju.

“Bullying collection” čini ekipa glumaca koja je već ranije zajedno stupala na daske koje život znače. Predstava je u pripremi već nešto više od godinu i po, a Kurta je na ovu temu naveo očit broj problema vršnjačkog nasilja u društvu.

“Bullying collection” i vršnjačko nasilje kao problem koji ne prolazi

“Nije to ništa novo. Vršnjačko nasilje je oduvijek postojalo, ali se sada društvo promijenilo. Bullying prelazi na neke druge platforme, djeca manje komuniciraju uživo. Kad sam ja bio klinac, na ulici smo rješavali konflikte, ali smo se puno više igrali. Sada je taj bullying gori, jer djeca idu u malo otuđeniji svijet”, govori Kurt.

Ističe da se djeca mahom stide priznati da su žrtve, ljudi su zatvoreniji i ne razgovara se dovoljno o tom problemu.

“Upravo nas je to inspirisalo da napravimo predstavu. Međutim, neće nam tema napraviti predstavu, to moramo odraditi mi. Uradili smo istraživanja, proveli ankete, raspitivali se i aktivno radili tako da ova predstava bude što bolja”, nastavlja reditelj.

Cilj predstave nije rIješiti problem, navodi. Umjetnici su po pravilu narcisoidni, oni svoja djela rade jer žele da svi misle da su najbolji.

“Ipak, nadamo se da će se neko pronaći u ovome. Da će se o ovakvim stvarima razmišljati. Neophodno je da se čuje glas žrtve ovakve vrste nasilja. Dodatnu katastrofu stvara šutnja o takvim stvarima”, ističe Kurt i govori kako zlostavljači često računaju na to da će žrtve šutjeti o zlodjelu.

Važno je, kako kaže, da ljudi vide kako velike posljedice može ostaviti ovakav vid zlostavljanja. Prisjeća se smrti dječaka Mahira Rakovca koji je bio žrtva vršnjačkog nasilja. Podsjeća kako su nakon njegove smrti preminuli i njegovi otac Dubravko Lovrenović i majka Alisa Mahmutović.

“Cijela jedna porodica je nestala. Fizički eliminisana. To je primjer posljedica koje mogu nastati zbog vršnjačkog nasilja”, tužno govori.

Predstava je, kao i sve ostale Kurtove predstave, namijenjena svim uzrastima. Ono čemu teži kada stvara ideje za predstave i kad ih implementira u djela jeste da upravo te dvosatne posjete pozorištu čovjeku služe kao sigurno okruženje u kojem se govori o onome što se inače izbjegava.

“Mi smo prije imali praksu da nakon predstave ostanemo razgovarati o temi predstave. Voljeli bismo da se isto praktikuje i nakon ove predstave, jer je tema veoma važna”, ističe.

Kultura nema pretjerano plodno tlo u BiH

Priču nastavlja spominjući društveno-političku situaciju u Bosni i Hercegovini. Bh. društvo živi status quo. Ovi koji kradu, kradu. Oni koji odlaze, odlaze… Sve ide svojim tokom, kao završen posao i uigrana predstava, msmatra reditelj.

“Ali politička situacija u svijetu je veoma nestabilna. Pošto smo mi mala zemlja koja uvijek gleda nešto drugo, inače ta velika svjetska situacija utječe na nas. Mi nikad ne bismo imali revoluciju da nije bilo drugog svjetskog rata, partizani su to iskoristili da bi promijenili sistem”, kaže.

Globalne katastrofe pozitivno utječu na nas, nasmijano će Kurt. Spominje i krizu izbjeglica u BiH, navodeći kako bi se isto desilo i da su se pojavili vanzemaljci. BiH nema nikakav plan, stav ni mišljenje, zaključuje.

“Kultura je nešto što se odnosi na sve nas. Godine 1945. je bila možda i gora situacija u BiH, bilo je mnogo nepismenih i neobrazovanih ljudi. Režim je tada silom te ljude utilirao. Niste imali osobu koja nije gledala ‘Labuđe jezero’. Danas takvo nešto ne bi našlo plodno tlo, pitanje je ustvari i da li je u interesu sistema imati pismene ljude”, govori.

Kurt je sa suprugom Belmom pokrenuo “Aparat teatar” u želji da pokrene alternativne forme teatra koje se ne mogu raditi u državnim institucijama. Radili su veliki broj projekata vezanih za djecu. Između ostalog, pokrenuli su i prvi “Baby theatre” za malu djecu.

“Ali eto, nisam zadovoljan sistemom koji živimo trenutno. Sada kad god želite nešto uraditi, morate pisati grantove i slične stvari, morate ispunjavati neke forme. Sve je manje slobode da radite nešto individualno. Prave od vas neku vrstu neovisnog birokrate”, kaže.

Ne može zamisliti neke od starijih poznatih slikara kako osnivaju udruženja i ispunjavaju grantove da bi prodali sliku, kao što to danas moraju raditi svi koji se bave slikarstvom. Isto važi i za druge oblike umjetnosti.

“Umjetnost pod pravilima nije umjetnost. Mora imati neku dozu anarhije, slobode… Mora ići u kontru”, priča.

Naposljetku govori kako je sigurno da nismo izlizali ratne teme. Postoje stvari o kojima ljudi koji su preživjeli rat ne mogu govoriti, priče koje nisu ispričane u filmovima koji su snimljeni. Te će teme obraditi, kaže, neko od mlađih generacija.

“Oni će imati dovoljnu historijsku distancu, dovoljno prostora da drugačije sagledaju kompletnu situaciju. A možda čak ni tada”, na koncu kaže “nećemo imati potpunu sliku o svemu što se dogodilo”.

 

Visoko.co.ba/klix.ba

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.