Lokalne TemePozitivno VisokoAlisa Mujkanović: Nisam dozvolila sputanost

Alisa Mujkanović: Nisam dozvolila sputanost

Alisina priča možda ne bi bila jako neobična da joj se radnja odvijala prije tri desetljeća, kada su proizvodnja i prikupljanje vune u BiH bili dobro organizirani. U aktualnom vremenu ona je jedinstvena. Naime, bez obzira na to što joj tržište rada nije nudilo puno mogućnosti, što je uvidjela još tijekom studija građevine u Sarajevu, nije sjedila skrštenih ruku. Upravo je ruke iskoristila za stvaranje vlastitih prilika. U njezinoj se obitelji generacijama njegovao ručni rad, kojem se Alisa u djetinjstvu baš i nije priklanjala. Međutim, kad u dječju glavu posiješ sjeme, iz njega možda jednom nikne novi život. Tako i bi. Prvo se okrenula tkalačkom stanu koji je ostao u obitelji, shvativši brzo da je neviđeno veseli ta vrsta kreativnog izražavanja i da posjeduje talent. Ohrabrila se, “ostrastila”, možda je bolje reći, jer više nije bilo zaustavljanja. Hobi je ubrzo pretvorila u posao i pokrenula danas prepoznatljiv brand vunenih proizvoda “Bogda rukotvorine”. Uključila je u njega obitelj i širu zajednicu. Prošla je sve faze obrade vune i rada s njom, a danas iz njezinog primjera mogu učiti mnogi kojima je ovaj proces, koji je na ovim područjima gotovo nestao, nepoznat. Ono što je važnije, godine staža koje ulaže u posao ne donose joj zasićenje, već naprotiv, kontinuiranu potrebu za rastom i razvojem, iako nije uvijek sve “med i mlijeko”. Za YSK ispričala je više o svojem putu.

Alisa, što za tebe znači imati vlastiti atelje u Visokom?

Imati vlastiti atelje za svakog ko se bavi bilo kojim vidom kreativnog rada jedan je od osnovnih ciljeva. Za mene je to prvenstveno jedan vid neovisnosti, ali podrazumijeva i dodatnu odgovornost u vidu samoodrživosti. Taj prostor je moj mikrosvijet u kojem sam najbliža sebi i koji me puni pozitivnom energijom.

Iako je na ovom području, pa tako i u tvojoj obitelji, ručni rad zastupljen generacijama, tvoj brand “Bogda rukotvorine” danas djeluje kao pionirski projekt. Kod vas je cijeli proces rada s vunom i njezine obrade zaokružen. Nabavljaš je lokalno, čistiš, bojiš… Takvih primjera više baš i nema. Možeš li podjeliti s nama svoja iskustva na tu temu?

U mojoj obitelji ručni rad je uvijek bio prvenstveno hobi, mojom odlukom da mi to bude zanimanje suočila sam se sa bezbroj izazova. Zamišljala sam da budem karika u lancu, ali realnost na terenu me prisilila da ovladam svim tehnikama obrade vune. Nijedan bojadžija vune vam neće ofarbati malu količinu, kao ni vunovlačar. Količine od 100 kilograma vune su u tom periodu za mene bile misaona imenica, pogotovo zato što moji proizvodi zahtijevaju veću paletu boja. Nisam dozvolila da me to sputava, pa sam se educirala u svim segmentima i danas samostalno farbam, česljam i upredam vunu.

Počela si sama uz podršku obitelji. Koliko vas je trenutno uključeno u pripremu i proizvodnju i koja je tvoja uloga?

Podrška obitelji je za mene ključna, ali je postala bezuslovna onog momenta kada su uvidjeli moj ozbiljan pristup svemu tome. Da to nije nešto čime ću se baviti samo određeni period, nego da je postalo životno opredjeljenje.

Kako funkcioniše podrška obitelji?

Mama je edukator u smislu tehnike rada, brat u slobodno vrijeme češlja i farba vunu, a tata mi pravi sve priručne sprave za koje mislim da mi bi mi olakšale produktivnost. Uz to, prilikom većih porudžbina surađujem sa ženama iz lokalne zajednice koje rade na određenim fazama proizvoda.

Moja uloga, osim same proizvodnje, podrazumijeva pronalazak tržišta, reklamiranje proizvoda i educiranje ljudi o važnosti vune.

U sklopu branda imate širok spektar proizvoda za prodaju. Okušala si se u svemu od tepiha i namještaja, preko odjeće, asesoara, izrade suvenira… Na koji način i gdje plasirate ono što proizvedete i što je najtraženije?

Širok spektar proizvoda je nastao zbog mogućnosti koje vuna pruža. U Bosni i Hercegovini vuna je zapostavljena kao sirovina, a pruža ogroman potencijal u smislu tehnika rada i proizvoda. Vi vunu možete plest, tkat, filcat, kerat, vest… tako reći bilo kojom tehnikom uobličiti, ovisno od proizvoda koji želite. Većina proizvoda koja nastaje u Bogdi je kombinacija više tehnika u jednu cjelinu.

Proizvode plasiram preko društvenih mreža, kreativnih festivala, suradnjom sa concept dućanima kao što su “BAZERDŽAN” i “STUDIO ELOSSO”, a odnedavno nas možete i pronaći u suvenir kućicama na lokaciji piramida u Visokom. Najtraženiji proizvod je privjesak ovčica, koja se nekako sama nametnula kao autohtoni suvenir u BiH.

Naslanjaš se na tradiciju, ali u nju unosiš svoj mladenački znatiželjni i zaigrani duh, kao i potrebu da «osuvremeniš» sve ono što izađe iz vaše radionice. Kako pristupaš tome?

Na tradiciju se oslanjam u tehnološkom smislu, ali što se tiče dizajna dajem sebi punu slobodu. Tačno je da takav pristup iziskuje dosta vremena i truda, ali kada uobličim svoje ideje u proizvod, to je osjećaj koji mi daje dodatni vjetar u leđa.

Ako se ne varam, želja ti je održavati suradnje s obrazovnim ustanovama i tekstilnim školama te s tim također imaš neka iskustva?

Bila sam gost predavač studentima sa historije i tekstilnog fakulteta, učesnicima kampa organizovanog od strane CHwB-a (Cultural Heritage without Borders), koji su u to vrijeme educirali mlade o važnosti tradicije zanatstva i današnjeg modernog pristupa istom. Reakcija studenata nakon mog izlaganja bile su jako pozitivne, tako da bih željela kroz vlastiti primjer da pružim novi pogled mlađim generacijama, kako bi na tradiciju gledali kao na nešto što bi ih trebalo inspirisati u budućnosti.

Možeš li se odvojiti od posla kad je on naprosto takav da se neminovno poistovjećuješ s njim? Da li imaš potrebu za povremenom distancom? Možeš li s nama podijeliti neke misli na tu temu.

Mislim da svako ko se bavi kreativnim radom to i živi. Nemoguće je odvojiti se i bazirati samo na posao od 8 sati dnevno. Misli su vam konstantno prožete idejama, mogućnostima i željom. Za sedam godina, koliko se intenzivno bavim rukotvorinama, nisam osjetila umor ni zasićenje. To je nešto što vas hrani i ispunjava.

Koje je tvoje najranije sjećanje vezano uz ručni rad?

Najranije sjećanje na ručni rad je izražen otpor prema istom. (smijeh) Naime, kada mi je dugme spalo sa košulje (nekada u osnovnoj školi), zamolila sam mamu da mi to dugme pričvrsti, što je ona odbila i rekla da će mi rado pokazati kako se to radi. To je u meni izazvalo ogroman revolt i, u tom trenutku, u mojim očima manjak ljubavi majke prema meni. Sa ove distance shvatam da nešto čime ste okruženi uzimate zdravo za gotovo. Sada jako dobro znam da bavljenje ručnim radom iziskuje strpljenje, ljubav, znanje, predanost i poštivanje nečijeg truda i rada.

Imati želju je jedno, imati ideju drugo, a biti uporan i istrajan s onim u šta vjerujete i iza čega stojite, ono je što čini vaš uspjeh i drži vas u poslu.

Podijeli s nama neku inspiraciju ili mudrost za kraj.

Upornost i rad uvijek se usplate.

Visoko.co.ba/yustitchkolektiv.com


Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.

NAJNOVIJE