Apsurd pravdanja životnog izbora – Beljo: Ja sam to što jesam

Damir Beljo, bokser je i evropski prvak u kruzer kategoriji po WBO verziji. Za one koji borilačke sportove ne prate ozbiljno i detaljno ime Damira Belje nije, dakle, prva asocijacija na uspješne sportaše u našoj zemlji (da je, recimo, fudbaler, košarkaš ili rukometaš bila bi to već druga priča).

No, ono po čemu ga gotovo svi poznaju je događaj iz oktobra prošle godine, kada je tokom meča za titulu, a nakon što su se u dvorani u Širokom Brijegu začuli zvižduci prilikom intoniranja himne Bosne i Hercegovine podigao ruku i pokazao publici da prestanu s tim. Publika ga je poslušala.

Moć i odgovornost

Veliki je to događaj bio u zemlji u kojoj je zviždanje himni ili zastavi znak svojevrsnog nacionalnog ponosa, ma koliko to apsurdno zvučalo. Damir Beljo postao je junak jer je u Bosni i Hercegovini učinio ono što je u drugim zemljama uobičajeno i normalno: ispoštovao državne simbole.

Njegov potez jeste bio junački, jer je pokazao da sportista ima određenu moć i odgovornost. Moć da upravlja masom koja u dvoranu dođe da prati njegove uspjehe i odgovornost za to kako se ta publika ponaša na društvenom događaju u čijem je on središtu. Damirov potez rukom, njegov neverbalni znak „ne radite to“ pokazao je tada da nema dobrog sportiste ako nije dobar čovjek, ma kakvi rezultati stajali iza njega.

Ovih je dana Damirov status na društvenoj mreži ponovo stavio ovog izvrsnog sportaša u fokus medijskog interesa. Na svom Facebook profilu Damir je objasnio kako ne želi nastupati pod inostranom zastavom, iako bi mu to bilo lakše iz finansijskih i organizacijskih razloga. On će, objasnio je, nastaviti nositi bosansku zastavu, zastavu hrvatskog naroda i zastavu ramskog kraja, što su tri bitne odrednice njegova identiteta za koje želi da ga prate na nastupima. Zvanično, dakle, njegova zastava ostaje bosanskohercegovačka i nastupat će kao predstavnik BiH. „Ja sam to što jesam i ne stidim se toga,“ kazao je otvoreno Damir i tako pokazao gdje pripada i šta mu je na srcu.

Damirov primjer ukazuje na apsurdnost situacije u kojoj se nerijetko nalaze sportisti, ali i druge javne ličnosti, koje u javnom prostoru moraju opravdavati svoje životne izbore, posebno one identitetske. Onda kada ti izbori nisu u skladu s mainstreamom, odnosno kada se ne slažu sa dominantnim stavom većine te su javne ličnosti obično suočene s osudom, odnosno obično se nađe neki dušebrižnik koji sebi prirođenim pravom smatra da procjenjuje koliko je neko dobrodošao ili ne, prihvatljiv ili neprihvatljiv, koliko je „naš“, a koliko „izdajnik“.

To svojevrsno zatočavanje pojedinaca, posebno ako su uspješni i poznati, u jednoznačnost identiteta odlučio je prekinuti Damir Beljo svojom porukom na Facebooku, smatrajući da ima pravo biti što želi i pokazivati to na odgovarajući način. Nije to, naravno, prvi put da jedan sportista angažirano ispolji svoju pripadnost (sjetimo se poruka Adnana Ćatića, koji iako nastupa pod njemačkom zastavom uvijek naglašava svoje bosansko porijeklo i u svojim istupima, ali i na samoj opremi ističe podršku Srebrenici, iako ga je to čak i koštalo nekih sponzorskih ugovora), ali ono što jeste, najblaže rečeno, neobično jeste činjenica da se u 21. stoljeću bilo ko ima potrebu pravdati i objašnjavati za to što odluči da želi ili ne želi da bude. Pravo izbora osnovno je pravo svakog čovjeka, a kada neko odabere da pripada svojoj zemlji i nosi njenu zastavu tim je neobičnije da taj svoj izbor treba ikome objašnjavati.

U BiH sportisti, posebno oni koji se bave individualnim sportovima, imaju malo ili nimalo podrške i od države i od sistema, svaki je njihov uspjeh zapravo državi unatoč, svaki od njih sve što postigne doista postigne sam i samo svojom voljom, trudom i odricanjem. Isto, naravno, vrijedi, i za mlade naučnike, umjetnike, poduzetnike. Onda kad su u svom poslu najbolji, kad nižu uspjehe i kad pronose slavu BiH mi kao navijači ili posmatrači sa strane spremni smo ih okivati u zvijezde, ali kada im ne ide najbolje olako im i zaboravljamo sve što su do tada vrhunski uradili. Nije to, istina, samo nama svojstveno, Andy Murray, vrhunski teniser, kada dobiva mečeve u medijima najčešće bude predstavljen kao Britanac, a kada gubi kao Škot.

Svima se ugoditi ne može

Čudna su stvar, dakle, ti identiteti, i u mnogo razvijenijim demokratijama, a posebno u zemlji u kojoj sportista mora da publiku u dvorani odgaja i uči pristojnom ponašanju i odnosu prema simbolima države, a na društvenim mrežama pojašnjava zašto je to što jeste.

„Sve i sve vam želim najbolje, naročito vama koji ćete i u dobru naći loše,“ napisao je Damir kao zaključak svojeg obraćanja na Facebooku i time, zapravo, pojasnio suštinu: ma koliko se čovjek trudio, posebno kad se bavi javnim poslom, svima ugoditi ne može. No, to, uostalom, nije ni važno. Važno je biti i ostati svoj, i važno je kada u punoj dvorani svi prihvate da budu dio mase i vladaju se onako kako ih masa nosi, biti onaj koji podigne ruku i kaže: „Ne radite to“. Zato je ovo što radi Damir Beljo, rečeno jezikom njegove Hercegovine, golemo.