Bakterije koje se hrane radioaktivnim otpadom – mogućnost ili prijetnja?

Bakterije koje proždiru otpad nisu velika novost, ali one koje jedu radioaktivni otpad možda su upravo otkrivene. Prvi put su, naime, pronađene bakterije koje mogu preživjeti uvjete slične onima kakvi prevladavaju na mjestima odlaganja radioaktivnog otpada. Otkriće je objavljeno u časopisu Multidisciplinary Journal of Microbial Ecology.

Vrlo velike količine nuklearnog otpada danas se u svijetu zakopaju. Najveća količina ovog otpada (364 000 m3) oblaže se betonom prije odlaganja duboko pod zemlju. Kada podzemne vode dođu do otpada, reagiraju sa cementom i postaju lužnate. Ta promjena pokreće novi niz hemijskih reakcija i potiče raspad raznih tvari na bazi celuloze prisutnih u ovakvom otpadu.

Jedan od spojeva povezanih s reakcijama cementa i vode, izosaharinska kiselina, potencijalni je problem jer može reagirati s brojnim radionuklidima (nestabilnim, toksičnim elementima koji nastaju tijekom proizvodnje nuklearne energije i radioaktivni su sastojak nuklearnog otpada). Ako se izosaharinska kiselina poveže s radionuklidima kao što je uranij, radionuklidi će postati topljiviji i prije će isteći iz spremnika te doći bliže površini gdje bi mogli ući u pitku vodu ili hranidbeni lanac. No, novo istraživanje pokazuje da bi mikroorganizmi mogli spriječiti ovu mogućnost.

Pregledavanjem uzoraka vrlo lužnatog tla s industrijskog područja u Peak Districtu u Engleskoj koje nije radioaktivno, ali je zagađeno lužnatim otpadom tvornice vapna, otkrivene su bakterije kojima pogoduju krajnji uvjeti kakvi se mogu naći u radioaktivnom otpadu obloženom cementom. Ne samo što su se odlično prilagodile životu u takvim uvjetima već mogu koristiti izosaharinsku kiselinu kao izvor hrane i energije u okruženju sličnom onom na odlagalištima radioaktivnog otpada. Primjerice, kad nema kisika ove bakterije mogu početi disati pomoću hemikalija u vodi, kao što su nitrati ili željezo.

Znanstvenici u Manchesteru istražuju ove procese koji omogućuju život u tako ekstremnim uvjetima, kao i stabilizirajući učinak ovih bakterija na radioaktivni otpad. Krajnji cilj istraživanja je bolje razumijevanje sigurnog podzemnog odlaganja radioaktivnog otpada kroz proučavanje neobične prehrane bakterija kojima dobro sjeda opasni otpad.

Pretpostavlja se da su se prilagodile teškom okruženju u samo nekoliko desetljeća te je vrlo izgledno kako bi se slične bakterije prilično brzo prilagodile nuklearnom otpadu s cementom. Idući korak je istraživanje utjecaja bakterija na radioaktivne tvari. Očekuje se da će ih zadržati pod zemljom svojom prehranom te sposobnošću prirodne razgradnje izosaharinske kiseline.

Svaka pomoć u borbi protiv zagađenja te u zbrinjavanju otpada (pogotovo opasnog) je više nego dobrodošla pa ćemo navijati za ove bakterije. I nadati se kako neće, uslijed nuklearne prehrane, postati sasvim novi problem.