Naslovnica Preporuka Like Biljana Nedić...

Biljana Nedić: Prinče, bez brige, ja te čekam!

Već sad ja volim te ruke koje me nikad nisu milovale, glas koji nikad nisam čula, usne koje me nikad nisu ljubile, zagrljaj u kojem se nikad nisam istopila, pogled koji me nikad nije paralizovao, osmijeh koji me nikad nije razoružao.

67

Dođe vrijeme kada ti sopstveni život opali toliki šamar da konačno progledaš. Govorili su mi dragi ljudi: “Nemoj da pristaješ na manje od onoga što želiš”, ali eto ponekad se u sopstvenim željama, nestrpljivosti i potrebama kreneš gubiti i gušiti kao da si upao u živo blato. Od silne panike hvataš se za lijane koje su ti prve pri ruci da se iščupaš, a ne vidiš da su one tanke, trule i ne mogu držati tvoju težinu. Dobro je kada puknu prije nego te izvuku na obalu, koja nudi spas od gušenja, ali ne i od umiranja. Obala je kliska i vrlo lako te ponovo gurne u blato, a onda imaš sve manje snage da tražiš novu. Kada pukne prije nego pomisliš da si spašen, tek tada spaziš onu deblju koja je malo dalja, ali ne i nedostižna i koja te vuče na gore, prema oblacima, čistim, mirisnim, u vječiti mir ovozemaljskog života.

Moje lijane su često pucale, a ja bih se svaki put hvatala za novu, znajući da je slaba ubjeđivala sebe da ovaj put neće da pukne, ako se oduprem o tlo kojeg nije bilo. Tako puče i posljednja koja je baš izgledala čvrsto. Puče pri samom vrhu, baš u trenutku kada sam bila posegnula za oblakom. Pala sam kao nikada do tad. Od tolikog bola nisam stigla ni jauknuti i potonula još više. Pokušavala sam da se čupam, da uključim svaki atom snage koji mi je ostao, ali uzalud. Izgubljena tražila sam sebe lutajući lavirintom koji nije obećavao izlaz. Kada vam je vruće skinućete jaknu, ali kada vam koža postane neudobna ne možete je odbaciti kao odjevku. Češete se, vrištite, plačete, molite, ali se ona samo još više skuplja. Lutala sam između hodnika samoće i hodnika mogućnosti, ali ni jedan ni drugi nisu davali izlaz, samo tjeskobu. Vidim ponekad neki dijelić sebe u nekom ogledalu, prolazniku, pjesmi, na ulici, trudim se da nježno pokupim svaki da ga ne bih uništila do mjesta gdje skupljam sve njih. Spustim ga lagano i počnem  sastavljati, ali dijelovi koji nedostaju su toliko osjetni da se moja JA ni ne nazire. “Mora biti načina, rješenja i gdje god da se skrilo naći ću ga” – govorila bih u trenucima kada očaj drijema.

I pronašla sam. Moj izlaz se pokazao u tri lica… U prijatelju, pisanoj riječi i sastavljenoj slagalici njega koji tek dolazi.

Zagrliš prijatelja, saslušaš, pojadaš mu se, isplačeš i onda ćutiš sa njim, ali mora biti pravi. On nađe izgubljenu tebe, pokaže ti je, ali je samo ti možeš prizvati k sebi. Ona je divlja, neuhvatljiva, sramežljiva, ljuta, tužna, povrijeđena, strašljiva i agresivna. Samo je ti možeš pripitomiti, ukrotiti. Moja je čekala, uporno, vjerujući, ponekad strpljivo ponekad i ne. Tražila sam načine da je prizovem k sebi i da mi vjeruje, bilo ih je mnogo, ali samo neki su davali rezultat. Hranila sam se čitanjem gutajući svako slovo, svaku riječ, vraćajući time snagu da se suočim sama sa sobom. Kada sam pokazala da imam snage, sramežljivo i bojažljivo pojavi se moja JA. Sjedile smo jedna naspram druge, suočavale se sa svim onim što jesmo i nismo. Počnem da se grčim, tresem i plačem, shvatim da je volim i da je niko ne može voljeti kao ja. Shvatim da joj praštam sve jer joj niko drugi oprostiti neće. Shvatim da je jedino ja mogu razumjeti i zagrliti čak i onda kada mnogo griješi. Shvatim da sva moja uvjerenja da je neko drugi zadužen za moju sreću, padaju u isto ono blato u kojem sam se do maloprije gušila. Ne može niko moje otrove piti, a mene hraniti medom i mlijekom. Ne može niko moje rane liječiti, a od svojih umirati. Ne može niko spoznati mene dok ne spozna sebe.

Vjerujem u vizualizaciju i ostvarenje svojih želja. Zakon privlačnosti. Univerzum koji sluša, a na nama je da mu šapućemo naše želje. Počela sam mu šaputati o njemu.

Stalno je tu u svakom svitanju zore, svakom zalasku Sunca. U svakoj ga tišini čujem, u svakoj pjesmi prepoznam. Svaki obrok njemu spremam, svaku pobjedu mu posvetim, svaki dan se uređujem za njega. Vodim ga svuda gdje ja idem.

Već sad ja volim te ruke koje me nikad nisu milovale, glas koji nikad nisam čula, usne koje me nikad nisu ljubile, zagrljaj u kojem se nikad nisam istopila, pogled koji me nikad nije paralizovao, osmijeh koji me nikad nije razoružao. Čekam, toliko strpljivo, iznenađujuće je prijatno čak toliko da se osjećam srećno vjerujući u njegovo postojanje. Zamišljam kakav bi to poremećaj u Univerzumu izazvao susret naših energija. Taj prasak, kako se poslije njega širi aura do nezamislivih daljina, visina, dubina…Osjete ju svi oko nas i neobjašnjivo se smiješe. A mi… ćutimo, probuđena čula sama opipkuju to nesvakidašnje poklapanje dvoje ljudi. Onako nježno, lagano, samo vrhom jagodice dodatknu tu mješavinu svega lijepog što ovozemaljski svijet ikad dobi i napravi, ona se zaljuljuška lagano i smiješi se iako usta nema. Zauvijek bi ih čovjek stavio pod stakleno zvono , zaštitio od svega što može da pokvari to savršeno Božje djelo.

Zamišljam kakva mu je boja glasa kada se smije, plače, kada je ljut ili tužan…Zamišljam kakva mu je kosa, da li je oštra, mekana ili onako osrednja…Zamišljam kako miriše kada izađe ispod tuša, poslije vođenja ljubavi… Zamišljam kakav mu je stisak ruke, zagrljaja… i sve dok to radim vjerujem da postoji, ustvari ja znam da on postoji. Vidjela sam ga.

6yka.com/visoko.co.ba

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.