Biraču su ponuđena ista, neumorna lica željna budžeta kao trofeja, narodnih para i mogućnosti postavljanja svojih poslušnika

1293
Ilustracija
Ilustracija

Poslije višemjesečnih peripetija i igre toplo-hladno sa izborima, kao jedinom nadom ovdašnjeg humanoidnog bića u nastojanju da barem dan u dvije godine sebe percipira kao Čovjeka, da se nešto kao pita i odlučuje, znamo da ćemo 15.novembra ponovo na birališta. I u ovoj zemlji, u ovome društvu, u ovom kolopletu tragičnih zbivanja  i smiješnih likova koji ih (ko)produciraju i to nam je za slavlje. Mogli smo ostati i bez toga, malo je nedostajalo!

MARKETING

Suština je da se institucionalno nije pripremio iznos novca koji treba izdvojiti država, dok su lokalne zajednice dužne osigurati isto toliko. U pitanju je toliko malo novca (4,2 miliona KM), koje ima da iskešira tajkun iz skoro svake opštine u zemlji i da ne ode u banku. Uostalom, to je više nego duplo manje novca od nabavljenih i još neupotrebljenih respiratora što je priča bez epiloga u krizi kakva jeste moguća valjda samo ovdje.

I šta da očekujemo od izbora? Bez obzira što su lokalni i što neće pobuditi dovoljno široku pažnju svebosanske (a kamoli šire) javnosti, to je prilika za spoznaju o eventualnom buđenju novih političkih nada. Novih naraštaja, ideja, pogleda i vrijednovanja zajednice na čijem se čelu želi biti. A biraču su ponuđena ista, neumorna lica željna budžeta kao trofeja, narodnih para i mogućnosti postavljanja svojih poslušnika.

Zašto se tako procjenjuju izborni procesi na Balkanu i ljudi koji u njima učestvuju? Mnogi će smatrati da je to usud malih naroda i da drugačije i ne može biti. Historija demantuje takve stavove i zbog toga još većim i nezaboravnijim krunišu lidere koji su činili velike društveno-historijske promjene, iako su se one čunile nemogućim i neostvarivim. Ključna riječ je, primjetili ste – Lider. Imao ih je Balkan, imao ih više… Čak i kad su bili međusobno suprostavljenih ideja, narodi su ih svrstavali u legendarne. Danas ih nema i ne samo da ih nema trenutno, nego ih nema ni na vidiku.

„Vođe se dešavaju, vođe se ne biraju na izborima, na izborima se biraju javni servanti. To što je ovdje društvena svijest atrofirana i što je ostala zakočena u prošlosti, te stalno ima potrebu za očinskom figurom, to ne znači da ovdje i danas postoje vođe. Postoje neke karikature koje se poput žaba upinju da budu vođe, a pred svake izbore se ponižavaju izgovarajući idotluke ili prijetnje i ucjene, kako bi od svojih birača isprosili taj prokleti glas, koji onda zamire do narednih izbora“, riječi su bosanskohercegovačkog pisca Elisa Bektaša.

A vođe su takve možda i zato što nemaju nikakvu ideologiju kao svijelo-vodilju.  Ideologiju kao uvjerljivi mamac za mase je zamjenio niz pojava privlačnih za mali broj ljudi spremnih na karijerizam, konzumerizam, nepotizam, korupciju… Izuzetaka je također malo.

Današnji političari svaštare ili bolje reći, raspamećuju birače. Prije svega svoje, sklapajući postizborne neprincipijelne koalicije. Ljevičari su često u službi desnice, a brigu o radničkim pravima prepuštaju strankama ili pokretima koji se samodefinišu kao lampioni nacionalne brige. To završava gašenjem fabričkih pogona i pretvaranjem nekadašnje društvene imovine u privatne posjede pogodne za izvođenje građevinskih radova. U takvim okolinostima nema adekvatne ni ljevice, a desnica ostade bez (gladnog) naroda.

Čekamo vođu i umaramo se!

Danas vođe ne idu u zatvore. Ni zbog krađe, nemara, neznanja, štete u procjeni, poslovanju, neimaštini svoga naroda…a kamoli zbog ideje. Danas je vođama potrebno samo malo od nas smrtnika. Samo da jednom u dvije ili četiri godine odemo do birališta, zaokružimo baš njih i da ih u međuvremenu ne smetamo. Oni će nam se za to odužiti. Uzeti od nas poreze, prireze, koristiti nas kao broj prilikom uzimanja kredita u naše ime, poskupiti javne, pa i komunalne usluge i od naših para nam napraviti nešto što nam (ne)treba i predstaviti to kao svoj lični uspjeh.

U namjeri da to ispadne baš ovako kako jeste „vođa“ će postaviti svoje ljude, kakvi god da oni jesu i kroz njihovo postavljanje trasirati sebi put jednoznačne istine. U tu svrhu neće štedjeti ni obrazovanje, ni ugled u društvu, ni moralne norme, ni javni sektor, ni standard stanovništva, ni prirodne resurse, ni zdravstveni sistem, ni opšte dobro… Bitan je još jedan krug budžetskih blagodati. Bitan je novi ciklus tenderskih procedura, nova tura snishodljivih poltrona spremnih na sve za dio društvene pažnje koju ničim ne mogu drugačije opravdati.

I zaista, ko su danas ljudi spremni da se bave politikom, a gdje su stvarni intelektualci? Krenimo od samoga vrha po političkoj vertikali do mjesnih zajednica, pa i kućnih savjeta. Koliko danas imamo akademika, stvarnih intelektualaca bez mrlje da se pitaju u kreiranju i sprovođenju realnih politika bitnih za širu zajednicu? Ko su današnji Tunjo Filipović ili Božidar Matić? Ko vodi ekonomiju i finansije, diplomatiju, sigurnosni sektor, saobraćajnu i energetsku strategiju razvoja, obrazovnu i politiku zapošljavanja, sportu, ko brine o imidžu naroda i države?

U staroj Grčkoj se znalo ko može voditi politiku – filozofi. Doduše i pravo glasa nije bilo jednako svima. Sadašnje domokratske vrijednosti nalažu da glas nepismenog vrijedi kao i glas akademika. Analizirajmo koliko je polupismenih, a koliko nadprosječno obrazovanih i mislećih ljudi. Kome će se političari „dodvoravati“, masi ili razumu? Danas je politika u cijelom svijetu, ali na Balkanu u grotesknoj ravni, toliko neatraktivan poziv da ga se posmatra sa dozom gnušanja. Rekreacijom uma.

U Visokom, na lokalnom nivou, je dovoljno uporediti saziv Vijeća netom poslije rata i ovoga današnjeg.  Shvatiti realnu vrijednost i snagu pojedinaca i zakonodavnog tijela kao cjeline. Da se razumijemo, tadašnji vijećnici su imali krivih poteza koji su se kroz vrijeme pokazali kao katastrofalni, ali su se znali postaviti i izreklamirati. Potpuno suprotno od ovih današnjih koji su vlastitom voljom degradirali sami sebe i svoj značaj. Zašto bi ovi današnji bili veći u očima naroda od onih koji su smjeli iznijeti svoje stavove? Stavove današnjih vijećnika i onih koji se bore to postati iznose drugi – wannabe vođe.

Politika je svedena na brutalnu okupaciju budžetskih sredstava  koji se sve manje prikupljaju ostvarivanjem viškova rada kojih nema jer su pametni i sposobni otišli u inostranstvo ili su sklonjeni. Poslove vode nesposobni ali odani, sa nabavljenim diplomama. Budžeti se s druge strane sve više pune kreditima i pozajmicama, a sve bezočnije se trguje uticajem kroz pogodovanje, zapošljavanje, imenovanje, klijentelizam i ucjene. Nasuprot „vođi“ u realizaciji navedenog su oni koji to pristaju biti. Oni koji su „uspješni i ostvareni poslovni ljudi“. Ali, budite uvjereni – narod to vidi i čeka stvarnog vođu. Umara se, ali strpljivo čeka!

Visoko.co.ba / Redakcija

 

Komentari

komentara