Boris Dežulović: Ogled o sreći i pameti

556

Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, igrao Mujo lutriju – pet od trideset devet, kao svakog četvrtka već dvadeset godina – pa u kafani gledao izvlačenje brojeva. Kako je, međutim, zaboravio ponijeti listić, nazvao Fatu da ga provjeri. “Slušaj me dobro”, rekao joj on, “uzmi onaj listić i pogledaj imamo li izvučene brojeve.” “Sačekaj”, odgovorila Fata, pa se javila nakon minutu. “Evo me, govori.” “Četiri. Imamo li broj četiri?”, pitao Mujo. “Evo ga, imamo!”, veselo će Fata. “A devet?” “Imamo i devet!” “Odlično, imamo li dvadset dva?” “Imamo i taj!”, podvrisnu ona. “Dan te jebo”, uzbudio se Mujo, “a dvadset šes?” “Imamo!”, uzbudila se sad i Fata. “Još samo tridset devet”, predinfarktnim glasom će Mujo, “imamo li tridset devet?” “Imamo i taj”, na to će Fata, “samo je prekrižen.”

Stvar sa srećom je, kako vidite, u tumačenju. Drugdje bi, recimo, netko sa više sreće nego pameti bio bogat čovjek, ali ne i Bosni i Hercegovini. Evo, na primjer, Fata: nema sumnje da Fata ima sreće – već punih dvadeset godina, svakog četvrtka, svaki njen listić ima sve izvučene brojeve, i svaki je dobitan – ali sve joj džabe kad pameti nema. A u Bosni samo pamet fercera. Evo, na primjer, Mujo: već punih dvadeset godina, svakog četvrtka, on nepogrešivo zna koji će brojevi biti izvučeni, i samo mu još malo sreće nedostaje pa da se obogati. Jednostavno, nema u Bosni i Hercegovini sreće ni za dvojku na lutriji. Ima o tome, o sreći, nesreći, pameti i nepameti, divna jedna, istinita priča od prije trideset, četrdeset godina – sjetit će se stariji čitatelji – kad je komunistički ekonomski genij usred puste Bukovice u zaleđu Zadra naumio sagraditi tvornicu za preradu boksita i proizvodnju glinice. Stotine milijuna dolara ulupano je tada u najsuvremeniju tvornicu glinice u ovom dijelu Europe, potpisani milijunski ugovori s partnerima iz Istočne Njemačke, divovski kompleks svečano je otvorila cijela krema tadašnje Partije, veselo su zabrundali golemi strojevi i zagrgoljali orijaški tankovi s lužinom, da bi se tek onda otkrilo kako je najbliže ozbiljnije nalazište boksita u Australiji. Eto što je kurčeva sreća: od cijelog rudarskog eldorada na području Jugoslavije drugovi su nepogrešivo sagradili baš tvornicu glinice, i to nepogrešivo baš na mjestu gdje boksita nema ni za jednu aluminijsku pepeljaru.

Svega toga – i Muje i Fate i sreće i pameti i tvornice glinice u Obrovcu – sjetio sam se kad sam nekidan pročitao kako Bosna i Hercegovina ima najviše registriranih kladionica u Europi, sa više od tri hiljade i dvjesto uplatnih mjesta diljem zemlje. Ta stvar, eto, to da je tranzicijski ekonomski genij najviše pogona za, hm, izazivanje i preradu sreće nepogrešivo smjestio tamo gdje je najmanje sreće u cijeloj Europi, i gdje sreće nema ni za keca na Barcelonu – u zemlji kojoj se, ukratko, najbliža ozbiljnija sreća nalazi u Australiji – mene je neodoljivo podsjetila na socijalistički Obrovac. To je zato, shvatili ste, što se ja u ekonomiju razumijem kao Fata u lutriju. Sreća, jebiga, nema ništa s tim. Tri hiljade kladionica u najsiromašnijoj i najnesretnijoj zemlji Europe nisu pogoni za preradu sreće – čisto tehnički, klađenje nije igra na sreću, već na nepamet – i pripadaju sasvim drugom ekonomskom žanru: onome mitskom geniju koji Eskimima prodaje frižidere.

Pred tim, naime, mitološkim ekonomskim genijem, koji je po siromašnoj i nesretnoj Bosni i Hercegovini, prostoru opće društvene propasti i ljudske nesreće – gdje bi nesretni Mujo, kakve je sreće, u kladionici izgubio i da se okladi da će izgubiti opkladu – pred genijem koji je tu posijao tri hiljade i dvjesto prodavaonica prvoklasne ljudske nesreće, u kojima će ionako duboko nesretni ljudi za velike pare kupovati još malo duboke nesreće, pred tim eto genijem valja skinuti gaće i naguziti se do poda. Pardon, skinuti kapu i nakloniti se do poda. A pare su zaista velike: prodajući nesreću nesretnima kladionice su samo u Federaciji BiH lani uprihodile nevjerojatnih šest stotina milijuna maraka!

Nema, kako vidite, ta stvar nikakve veze sa srećom. U Bosni i Hercegovini samo pamet fercera. Drugi su listići ovdje dobitni. Ima i o toj Bosni i Hercegovini jedan, kad je Mujo ono išao na izbore, kao svaki put već dvadeset godina, pa nakon što je ubacio listić u kutiju nazvao Fatu na mobitel da joj objasni za koga da glasa. “Slušaj me dobro”, rekao joj on, “uzmi onaj listić i gledaj koja su imena tamo.” “Čekaj”, odgovorila Fata, pa se javila nakon minutu. “Evo me, govori.” “Jel vidiš ima li Mustafe Cerića?”, pitao Mujo. “Evo ga, ima!”, veselo će Fata. “A Bakira Hadžiomerovića?” “Ima i njega!” “Odlično. Imal Emira Suljagića?” “Ima!”, veselo će ona. “A Fahrudina Radončića?” “Evo ga, ima i Fahre!”, uzbudila se Fata. “Pazi sad”, polako će Mujo, “ima li Bakira? Bakira Izetbegovića?” “Ima i njega”, na to će Fata, “samo je zaokružen.”