Braća Sirćo iz Visokog legende bh. sporta: Kroz Ibrahima, Mirsada i Nevzeta živi sportski duh iz prošlosti

1323

Za bolje poznavaoce sporta u Bosni Hercegovina, braća Ibrahim, Mirsad i Nevzet Sirćo nisu nepoznanice. Radi onih mlađih, moramo podsjetiti da je Ibrahim bio golman i kapiten šampionske ekipe FK “Sarajevo” i da je svojim bravuroznim odbranama oduševio i hladne Engleze prilikom susreta sa Mančester Junajtedom u Londonu, da su Mirsad i Nevzet (kako ga Visočani zovu Čerko), bili deceniju i više perjanice, ne samo visočkog, nego i jugoslovenskog rukometa. Danas braća žive u istinskoj slozi, koja se rijetko viđa i susreće u Visokom, piše Reprezent.ba

MARKETING

Vrlo zahvalni duhoviti sagovornici. Duh im je još uvijek kao vrijeme kada su bili istinske zvijezde šezdestih godina prošlog vijeka. Sresti ih skupa, osim na porodičnom okupljanju svake nedjelje zaista je rijetkost. Eto i nama se posrećilo. Kada je autor ovih redova predložio da napravimo jedan intervju sa sve trojicom, prihvatili su bez pogovora, pogotovo što veoma često posjećuju Portal “Reprezent”.

“Kada ste napravili prvi prilog o Piramidama, pa kasnije o Milama (mjestu krunisanja prvog Bosanskog kralja Tvrtka I Kororomanića i na kraju moram pomenuti i ostale priloge iz sporta i kulturne baštine, postao sam redovan čitalac. Posebno što sam zahvaljujući mojoj selektorskoj poziciji poslije rata upoznao Ljutu Krajinu, koja je bila i ostala rasadnik rukometaša. Da sam upravu potvrđuje i Muhamed Toromanović, bio je još jedan mali Dervišević, koji je nastupao za Čelik iz Zenice i Vogošću, ali ne znam što je s njim bilo”, u dahu nam je rekao popularni “Čerko” (Nevzet), pa nastavio:

“U ratu sam upoznao rahm. dr. Irfana Ljubijankića i on me svojom blagošću koja je skrivala, čuveni krajiški ters oduševio”.

Mirsad je zajedno sa bratom Ibrahimom i uvijek prisutnim osmijehom na licu sluša najmlađeg od njih trojice i onako šeretski dodje:

“Čerko je moj uvijek bio brzanac. Takav je i danas. Često se s njim ne slažem, ali ovog puta moram. Nisam bio te sreće da boravim na prostorima Unsko–sanskog kantona, ali ću morati. Prije svega da mi Čerko ne solio pamet o Krajini i Krajišnicima…”

Svi smo se u glas nasmijali. Mirsad je nastavio:

“Što se tiče rukometa, to je bio i ostao moj sport. Dao sam koliko sam mogao. Možda se moglo i više, ali životni putevi su me odveli u privredu i tu sam ostao do kraja, do penzije”.

Ibrahim, na naše čuđenje, jer je djelovao daleko ozbiljnije od braće, pokazao drugu stranu svog bića…

“Ma pusti ih Krajišniče. Oni u opće nisu pametni! Ma da su bili pametni znali bi da je mali gol, male pare. Veliki gol velike pare. Zato sam ja otišao u fudbal i nisam se pokajao. Bilo je to vrijeme kada se fudbal igrao za raju (publiku). Niko od nas nije pregovarao o premijama, transferima, jednostavno htjeli smo da pokažemo da smo bolji od ostalih. I na moju sreću to sam doživio pored, velikana, Partizana, Crvene Zvezde, Dinama, Hajduka. Biti prvak bivše nam države i to prvi iz BiH, je nešto posebno”.

Danas braća Sirćo kao da padaju u zaborav lokalne zajednice, ali i šire sportske javnosti. Znaju otići na druženja svoje generacije i to je sve. Jedan zaključak ili dogovor ostao je da se realizuje na proljeće sva trojica zajedno samnom obići će Unsko–sanski kanton, kako nam rekoše da se nadišu krajiškog tersa.

 

Visoko.co.ba/Reprezent.ba

Komentari

komentara