Naslovnica Kolumne Čaušević Ajla...

Čaušević Ajla: Brufen liječi nepravdu?

539

Kako reagovati na nepravdu?

Ima li pravilan način za to?

Neko uputsvo možda?

Nažalost mislim da niko od nas ne može reći da nikada nije doživio neprevdu, lično ja sam je sama doživjela mnogo puta… Preko email-ova, u školama, na konkursima… I sve mi je to postalo nažalost u neku ruku normalno, na svaku nepravdu se žalim, ali to je postala kao neka svakodnevnica. Te nepravde su mi postale kao da me neko pozdravi. Ćao-ćao.

Ali nikada se nisam susrela sa nepravdom koja je toliko javna i takav šamar u lice. Sjećate se crtanih filmova iz tamo neke 2007. kada neki crtani lik nekome udari šamar i ostane mu ocrtana ruka na obrazu?

E pa o tavom šamaru vam govorim.
Takvu neprevdu sam na koži osjetila tek prošle sedmice.

Neću imenovati ni ljude, ni naziv događaja. (Ne treba mi nikakav attack. Hahah.)

Naime, grupa nas je bila na jednom takmičenju, predstavljali smo svoj rad, zastupali naše mišljenje i ideje, kao i sve druge škole… Bili smo ubijeđeni da ćemo biti među prva četiri mjesta, kao i svi prisutni.
Možda mi i ne bi imali toliku dozu euforije, ali publika je učinila svoje i dala nam jasnu poruku da smo super.

Griješili smo malo u izlaganju, nije da nismo, moram biti objektivna. Imali smo nekih nedostataka. Priznajemo!
Sudije su sa pitanjima žargonski rečeno “rešetali” onoga koga su htjeli. Ni to nije okay, nekoga pitati jedno pitanje, a nekoga deset, ali o tome drugom prilikom.

Meni se lično postavilo 4-5 pitanja na koja sam odmah odgovorila, kada je vrijeme isteklo jedna gospođa iz komisije koja je kvalifikovana (da nije vjerovatno ne bi bila tu) je rekla “nema veze, evo još jedno pitanje” i postavila ga, zatim sam ja krenula odgovoriti na isto, ali je ona samo hladno rekla “pa vrijeme je isteklo”.
Poslije kada sam se žalila između ostalog i na to, dobila sam informaciju da to nije presudilo. Nisam ni u jednom momentu rekla da je to presudilo, samo sam imala jedno pitanje…
Poštovana, kako Vi možete postaviti pitanje poslije isteka vremena, a ne dopustiti da ja odgovorim na isto?

Neću spominjati druge iz svoje grupe, vjerovatno su se osjećali kao i ja.
Znate ono kada neko nekoga podržava, ali ono baš providno, a u isti mah mora biti objektivan? Ne balansira fino, pa to vam je otprilike tako izgledalo.
Nekoliko drugih škola su imali katastrofalne greške, kardinalne, što je svima bilo jasno. Toliko velike greške da su iz žalosnog prešle u smiješno. Mnogi su se počeli smijati od muke da bi prikrili tu sramotu.
Sudije su to prihvatile kao šalu, pa su se i oni također smijali.

Proglašenje je završeno, nama ništa nije jasno… Kako su kvalifikovane osobe izabrale temu gdje se govori o tome kako treba zakonski obavezan protupožarni aparat maknuti iz škole i staviti ormarić? ( Njima je ormarić potreban jer moraju ostaviti svoje mobitele, novčanike i naočale na sigurno mjesto za vrijeme TIZO-a.)

Između teme “Samoubistva mladih u Visokom” i “Ormarića u školi”, šta vi birate? Birate li život ili? Nema dublje teme od života, bez života ništa ne možemo.
Kako su prije nas oni koji nisu znali koji je nivo vlasti zadužen za njihov problem?

Sve škole i svi učenici su se zaista potrudili i dali dušu svojoj temi, ne prigovaram njima, ako neko od vas ovo slučajno čita nemojte ovo shvatiti kao prozivanje vas, jer zaista nije. Iskreno vam čestitam!
Neki su zaista zaslužili mjesta koja su osvojili.

Žalili smo se naravno, naša profesorica se borila za nas, a sigurno vam kažem da se ona ne bi borila da nismo zaslužili nešto više. Glas većine ne mora uvijek biti znak da je nešto pravedno.

Usred svega toga jedna gospođa nam je rekla sasvim ozbiljno: “Pa ja djecu pripremim na takve stvari.”
Mislila sam da se šali, ali bila je krajnije ozbiljna. Nisam se mogla smijati jer bi bilo nekulturno, ali u sebi sam se smijala najglasnije što sam mogla.

Da mi nismo vježbali sedmicama prije takmičenja, mi sigurno ne bi pobijedili na školskom i općinskom takmičenju!

Došlo nam ono onako dok smo pili kafu da bi mogli skoknuti do Zenice na neko kantonalno takmičenje.

Ovo nije cijela priča, pored mnogo stvari koje smo proživjeli na takmičenju, također smo neprijatnosti doživjeli i na putu kući, ali to je bilo među vršnjacima i tome neću davati ovoliki značaj. Većina je bila iznervirani i bilo je neminovno da će izbiti konflikti na površinu.

Užasno iskustvo, ali mi je drago da sam i to osjetila na svojoj koži.
Naučila sam nove stvari, naučila sam da iako nekada nešto zaslužiš to nećeš dobiti, također sam naučila da ne trebaš uvijek prema vršnjacima biti fin i ljubazan jer ćeš biti laka meta.
Brufen za glavobolju i idemo dalje.
Tješi me činjenica da nikad nisi sam, da će uvijek pored mene biti netko ko će se osjećati kao i ja.
Tješi me činjenica da će uvijek netko stati na moju stranu i braniti me sa svim raspoloživim argumentima (profesorice hvala na lavovskoj obdrani), ali onda me uhvati panika jer se zapitam, šta učiniti ako se ovakve nepravde budu često događale?
Bankrotirat’ ćemo od silnog kupovanja brufena.

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.