Naslovnica Kolumne Često „uhvati...

Često „uhvatim“ sebe, razdraženu i zamišljenu

Piše Amira Omanović za Visoko.co.ba

182

Polahko otvaram svoje oči dok sarajevska Miljacka tiho teče… Kad bi se život barem na jedan čas pretvorio u san, kad bismo svi barem na jedan dan bili sretni kao ja jutros dok su me budili ezani s Begove džamije i Ferhadije.
Često „uhvatim“ sebe, razdraženu i zamišljenu, kako brojim njih, brojim vas. Brojim jer većina ljudi danas nije ništa više nego broj. Jednostavan i prost, koji dijeli ljude prema boji kože, vjeri i naciji, koji je i sam djeljiv na hiljade beskorisnih riječi i mišljenja. Bojim se trenutka kada bismo svi mogli biti pomnoženi s nulom. I mi, i trokutić karte svijeta; naša domovina. Ona, u kojoj se peče kahva i u kojoj gori televizor, gdje ljudi iz svega pokušavaju izvući nešto pozitivno. Ne mogu ispisati ni jedan red a da je ne spomenem.
Od vas samo želim da se rukujete s realnošću, ali da ne dozvolite da ogorčenost poteče vašim venama. Svaki atom snage usmjerite na svoj glas i slobodno recite „NE“. Sjetite se da se svi mi rađamo jednaki, od krvi i mesa, s istim sposobnostima i lijepim pogledom na svijet. Sve bismo mogli zajedno ne poklanjajući prednost nekome drugom. Stalno pitamo „Kuda nas vodite?“, ja kažem da nam vođa ni ne treba.
I naši pupoljci će jednoga dana procvjetati i širiti svoj miris čaršijom, vođeni samo ljubavlju i čistoćom svojih bića. Oni su ti koji nas neće odvesti do litice i pustiti da padamo.

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.