“Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih”, Ivan Jozić, Fraktura, 2016. Književne forme koje podrazumijevaju parodiju znaju biti veoma sklisak teren.
Prije svega jer parodiranje često može graničiti sa banalnim. Stoga je pitanje vještine samog pisca kako se kretati po rubu, biti parodijski uvjerljiv, a pri tome ne pasti u banalizaciju vlastitog teksta. Knjiga “Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih” Ivana Jozića dobar je primjer za testiranje, u kojoj mjeri autorsko insistiranje da situacije u svojim pričama učini komičnim ili parodijski intoniranim može dovesti priču ili njene dijelove do banalnog. Najprije treba kazati da je Jozićeva knjiga u stilskom pogledu zanimljiva i drugačija, tačnije, da autor u njenim okvirima pokazuje talenat da pričanje izmjesti u jedan nekonvencionalniji, često fantastičniji kontekst. Što doprinosi da ova knjiga ima specifičnu atmosferu, koja pričanju daje pomalo mistično-komični oreol. Tome posebno doprinosi promjena topografije priča, koja varira od jadranskog primorja, preko Kijeva i Zagreba, do Provanse.
Drugačiji prostori
Tim lutanjem Jozićevih junaka čitalac biva uvučen u drugačije prostore, koji u znatnoj mjeri kao mizanscen određuju atmosferu cjelokupnih priča. Mora se, u tom pogledu, priznati da Jozić vješto barata različitim pripovjedačkim instrumentarijem, te uspješno dočarava ono što je zamislio kao život ili isječke iz života protagonista svojih priča.
Pored toga, riječ je o autoru koji, čini se, ima istančan osjećaj za sintaksu, što doprinosi da ova knjiga sadrži niz precizno izvedenih pasaža koji su nesumnjivo dokaz pripovjedačke vještine Ivana Jozića. Jer je taj rad u jeziku, njegovo preslagivanje, svakako osnovno pitanje sa kojim se susreće svaki ozbiljan pripovjedač. Kako, dakle, naći izraz koji izlazi iz okvira profanog uopštavanja. Ili kako uspostaviti distancu spram vlastitog teksta, ne dopustiti da on bude sveden na, danas često, ispovjedno naklapanje o opštim mjestima života. Doda li se tome da je Jozić sklon čestim mijenjanjima pripovjedačke perspektive, poigravanju sa formom, te da se tokom cijele svoje knjige nastoji kretati između fantastičnog i objektivno mogućeg, moglo bi se konstatovati da je ovaj autor u potpunosti svjestan onoga što svojom književnošću nastoji postići. A pored toga kadar da ono što je zamislio i izvede pripovjedački relevantno.
Polazeći od samog izbora naslova ove knjige, jasno je da autor na izvjestan način nastoji kao okvir svog pisanja odrediti onaj famozni odnos između spolova. Dakako, ne radi se o nekom tipičnom insistiranju da se propitaju ti odnosi, već autor poigravanjem sa različitim situacijama želi taj odnos parodirati. Dovodeći ga tako do krajnjih konzekvenci, u kojima se slikaju postupci onoga što Jozić označava kao “muške svinje”. Onih “dvadeset očajno ljubavnih”, nasuprot toga, jesu mikropriče koje prožimaju veće pripovjedne cjeline u ovoj knjizi. Radi se o nekoj vrsti korelativa.
Ispreplitanje parodijskih priča, u kojima se nastoji na neki način dekonstruisati patrijarhalna matrica i muška pozicija u okviru nje, sa fleševima koji svjedoče jednoj drugačijoj poziciji muškarca u odnosu sa ženom.
Takođe, važan segment priča Ivana Jozića jesu fantastični momenti, preciznije, način na koji autor, uslovno rečeno, svakodnevicu svojih junaka prožima neobičnim doživljajima. Dvije su priče posebno zanimljive gledano iz rakursa fantastičnog. Priče “Majmun” i “Vrhunac dana” donose posve neobične događaje, koje Jozić na prilično uvjerljiv način uvodi u slikanje života protagonista svojih proza. Oba lika su čangrizavi muškarci koji igraju infantilne uloge ostavljenih ili povrijeđenih partnera. U priči “Majmun”, naprimjer, protagonista nabavlja majmuna kojeg dresira da sve radi umjesto njega. Njegova lijenost i prepuštanje života majmunu, koji ide u trgovinu, plaća račune…, na kraju rezultira time da majmun počinje izlaziti sa njegovom bivšom ženom, te u krajnjoj konzekvenci da majmun nazove službu za životinje kako bi čovjeka odvela u zoološki vrt. Jedna uspjela alegorijska metamorfoza, koja postavlja zanimljivo pitanje o čovjeku i njegovoj tendenciji usvinjavanja. Sa druge strane, priča “Vrhunac noći” donosi zanimljiv razgovor čovjeka sa pacovom. Zapravo jednu dobro ispričanu halucinaciju, koja nam ponovo prikazuje jednu lijenu mušku svinju, zarobljenu u vlastitu nemoć da se iz učmalosti pokrene.
Granice parodije
Kako sam već kazao, Ivan Jozić je autor koji pokazuje znatnu pripovjedačku svježinu u postavljanju svojih proza, te u stilskim intervencijama kojima priča oblikuje. Međutim, postoji nekoliko stvari koje, kako mi se čini, narušavaju uspjelost knjige “Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih”.
Na početku je rečeno da se radi o knjizi koja istražuje mogućnost parodiranja naznačenih odnosa. Jozić svoje priče, istina, intonira parodijski, ali razrađujući njihovu kompozicionu strukturu, uspijeva izaći van okvira čiste parodije. U tome leži najveća vrijednost njegove knjige, iskoračenje iz okvira koji se u samom startu postavljaju. Dakle, jasno je da je inicijalna autorova namjera parodijski tretirati pitanje ljubavi i odnosa među spolovima. Ali je istovremeno očevidno da je autor svjestan da bi svođenje priča na samo tu odrednicu bilo pogubno i dovelo do banalizacije njegovih priča. Ovako postavljene, one ostavljaju dojam dobro izvedenih proza, kroz koje je prožet parodijski element.
Ipak, ova optimalnost nije postignuta u svim pričama. Jozić je, i to imajući na umu ranije rečeno čudi, sklon da povremeno isprofaniše određene dionice svojih pripovjedaka.
Time autor kao da svjesno pristaje na banalizaciju vlastitog postupka. U priči “Profesor Noskov i duh Van Gogha” nalazimo ovakvu rečenicu: “Nema nikoga drugog i ostaješ ti, junače, mozak mu sroči. Skoči. Ususret avanturi života otrči.” Ili u priči “Raspadanje: odgovor na pitanje gdje?” rečenicu: “Ne kaže nam ništa, ne krikne u mrak, ne prdne u šaš. Samo se u tišini sruši na koljena. Iznevjereno očekivanje, eto što ti je. Još jedan umjetnik, još jedna šupak u noći”.
Ne želim ovdje, navođenjem ovih primjera, kazati da književnost nužno mora biti starozavjetno ozbiljna, posebno ako se ima na umu da je parodijski intonirana, ali uvođenjem ovakvih momenata na izvjestan način se narušava kvalitet ukupnog dojma o pričama. Jozić i navedene priče postavlja tako da ne dozvoljava da sklizne u banalizaciju, ali ipak sebi dopušta momente koji ostaju na nivou dosjetke i štrče iz cjelokupne strukture priča. Takve intervencije se doimaju bespotrebne prije svega jer autor na nivou cjelokupne priče postiže sasvim dovoljno dobar efekat parodijskog. Pa se potreba za dodatnim insistiranjem na očitom parodiranju pretvara u suprotan efekat.
