Naslovnica Preporuka Intervju Damir Avdić: ...

Damir Avdić: Kažu “vraća se fašizam”. Odakle? Bio je tu sve vrijeme

Damir Avdić jedinstvena je pojava u vremenima kad se politički angažman u glazbi svodi na svega nekoliko suvislih autora i daleko glasniju većinu koja se razbacuje populističkim frazetinama i zapravo nikada ne postaje bilo što više od bezubog (agit)popa koji je sam sebi svrha.

215

Njegova glazba nije šarena niti maestralno producirana već ogoljena, s naglaskom na poruci koja podjednako uvjerljivo djeluje na papiru kao i na albumima ili nastupima uživo. Iako je miljama daleko od mainstreama, Avdić je prisutan na jedan drugačiji način – njegov se utjecaj počinje osjećati u stvaralaštvu bendova i autora koji su prisutniji mainstreamu.

Povodom izlaska njegovog novog singla “51”, porazgovarali smo sa svestranim autorom.

Krenimo s onim što se pisalo krajem prošle godine. Što se zapravo dogodilo? Na koji je način ugrožen vaš ostanak u Sloveniji?

Birokratski. Zbog greške u računanju. Ne priznaju mi sedamdeset posto prihoda i tvrde da nemam dovoljno da izdržavam porodicu. U biti sam naletio na grešku u zakonu i počeo pritiskati na nju. Ali umjesto da se greška ispravi, “pravna država” mi da “namig” kako to da riješim. Nađem nekoga tko će mi svaki mjesec uplaćivati tih šezdeset eura koji mi kao fale i sve je sređeno, produže mi boravak. Oni znaju da mi neće uplaćivati zato jer imam, ta osoba zna da mi neće uplaćivati jer imam, ja znam… Sve samo da se ne čeprka po zakonu.

Nisam to htio, dobacivali smo se papirima godinu dana i onda su me odbili. Zanimljivo je da su me odbili u jeku kampanje za referendum o zakonu o zajednici, gdje se pokušao ispraviti diskriminirajući zakon koji krši prava istospolnih, nevjenčanih, prava na posvajanje… Referendum nije prošao, pobijedili su ovi koji su se zvali “Za otroke gre”, nešto kao oni vaši “U ime obitelji”. A pozvao sam se i na zakon koji govori o obitelji, djeci, i u odbijenici piše da me nisu izjednačili po tom zakonu jer je ovaj, po kojem su me odbili, puno ugodniji za mene. Toliko o obitelji i djeci. Pretpostavljam da ne razumiješ ništa, ali to je suština države, da ne razumijemo, samo da izvršavamo.

Što se na kraju dogodilo i je li sve riješeno?

Žalili smo se višoj instanci i čekamo. Ono što je poražavajuće je količina straha kod službenika. Oni će te “osuditi” ni krivog ni dužnog zbog greške u zakonu jer se boje za sebe. Neće preispitivati ništa, ne smije se zamjeriti nadređenom i nada se da ćeš se ti već nekako snaći.

Danas je totalni hit priča o totalitarizmima, naročito o onom bivšeg sistema, ali to je bio realan totalitarizam s jasnim uputama što se smije i što se ne smije i na tebi je bilo da se odlučiš smiješ li ili ne smiješ i da nađeš put kako da to izvedeš, a puta je uvijek bilo. Ovo danas je totalitarizam straha i idiotizma i put vodi samo od jednog ka drugom i natrag.

“Manjina” je već neko vrijeme vani, Jedni tvrde da je album “ljubavniji” od svih prijašnjih, a ti da je većina onog što radiš ljubavne tematike. Znači li to da dolazi do zasićenja dosadašnjim temama ili se radi samo o trenutnom raspoloženju pa si se ovog puta više orijentirao na teme osobne prirode?

Nema tu koncepta, snimim pjesme koje u tom trenutku najviše sviram. I prvi album je bio intiman poput ovog. Nenamjerno.

Ljutiš desničare kojima smeta što si ljevičar, ali daleko je zanimljivije to što ljutiš i pojedine ljevičare koji su tvoje pjesme komentirali kao desničarsku poruku. Je li se nakon godina na sceni što promijenilo i ljutiš li ih i dalje?

Ljevičari se ne ljute, oni se bore. A na sceni se promijenilo to da su svuda uvedene fiskalne kase.

Kako je kretati se tom nepopularnom “sredinom”?

Ne vjerujem ja u sredinu. Kad počne frka svi se opredijele. Svojom voljom, tuđom voljom, inercijom, linijom manjeg otpora, kako god, ali zna se strana. I kod onih koji šute. Oni su najopasniji. Izmaknu se kad ti najviše trebaju. I kad se sve završi, dođu i kažu “Ej, šta ima?” Nema ništa.

U pjesmama se često baviš upravo salonskom ljevicom, to jest “ljevičarenjem” i antiglobalističkim pozerajem, a kritika je donekle prisutna i na ovom albumu. Budući da pjesme vrlo često žive paralelno s autorom pa ponekad i odlaze u drugim smjerovima, i tebe su doživjeli kao “glasnogovornika lijeve struje” pa su to doživjeli kao svojevrsnu “izdaju”. Jeste li se uspjeli pomiriti ili si ih zauvijek izgubio?

U suština, ja se i ne bavim ničim posebno, sviram i pišem o stvarima koje vidim oko sebe, onako kako ih ja vidim. Onda se tu neko prepozna i počne se baviti sam sa sobom pričajući o meni.

Kako se tvoj odnos prema (angažiranom) pjesništvu mijenjao tijekom godina i kako na sve gledaš danas?

Isto. Napišem pjesmu i pustim je od sebe. Ne mislim da pjesma mora biti angažirana ili imati stav. Stav je ionako forma koja se u masi slučajeva razbije u prvom dodiru sa stvarnošću. To je danas naročito izraženo jer od svakoga se traži da ima stav o svemu. I iz svega se iščitava neka poruka, koje uglavnom nema. I onda počinje polemika kako bi se zadovoljili stavovi kojih će se odreći prvo oni koji ih zagovaraju.

Jedan Marko Perković Thompson koji danas puno češće laprda o vukovima, kraljevima i generalima, prepoznat je kao daleko relevantniji politički statement od bilo kojeg buntovnika koji se smatra nekom glazbenom protutežom njegovom desničarenju. Postoji li uopće neka adekvatna glazbena protuteža?

Vi se previše bavite s njim. On nije bitan. Treba biti protuteža dijelu društva iz kojeg je on iznikao. Ta priča nije počela s njim, a neće ni završiti s njim. Tu priču i ideologiju dijele i neki političari. A oni koji su na drugoj strani šute kad trebaju biti glasni.

Prošle godine, u jeku vaše predizborne kampanje, pojavila se ona garda, ne sjećam se više kako se zvala, i kad se očekivala žestoka politička kampanja protiv toga nije je bilo. Pazili su da se ne zamjere zbog izbora. Danas su glasni, kažu vraća se fašizam. Odakle? Bio je tu sve vrijeme.

Ima li nešto u tome da je taj glazbeno-politički angažman kod masovnije popraćenih neoliberalnih buntovnika zapravo najobičnija poza koja ne predstavlja ničije iskrene stavove pa je upravo zato u svom utjecaju impotentniji od Thompsona?

Mislim da nije u tome problem. Nisu svi pozeri. Sistem u kojem smo, kapitalizam, neoliberalizam, zovi ga kako hoćeš, obezvrijedio je sve to na najinteligentniji način, sveo je sve na pop kulturu.
Iskoristio internet, društvene mreže, pretvorio ih u forum frontove i borba traje. Puca se sa svih strana. Dok pucamo s tastature, nećemo ni primijetiti kad počnu pucati po nama. Ideologija više ne znači ništa. Slika na majici, bez snage i potencije.

Osim toga ono što je nekad definirano kao buntovništvo, danas je establišment kojem se ne vjeruje. Doduše i ovi Thompsonovi su establišment, ali svejedno galame. To mi nije jasno. Možda slabo čuju.

Ili je Thompson svoju pozu možda samo bolje zapakirao?

Ma nije do paketa. Do onoga je tko kupi paket.

Ispada da je u današnje vrijeme daleko subverzivnije biti politički nekorektan nego političan. Kako se snalaziš u takvom okruženju u kojem su svi zgroženi, šokirani i u konstantnom grču da svojim izjavama ne poljujaju površinu da ih netko ne bi nazvao fašistima, komunistima, šovinistima, zatucanima, ženomrscima, ustašama itd.?

Politička korektnost je samocenzura. I udara jače nego pendrek. Masnica prođe, ali kad te obilježe, to ostaje. Kažu da se nekad zbog viceva išlo u zatvor, danas se ne ide, ali neke od njih javno nećeš ispričati. Kako god, treba reći ono što misliš, pa nek te obilježavaju kako žele. Jer ako ne kažeš, skupit će se u tebi i izletjeti jednom bez kontrole sve nagomilano i reći ćeš i puno toga što ne misliš. A onda je gotovo.

Ne dovodi li to sve do poremećene situacije u kojoj komunikacija i rješavanje nesuglasica postaje gotovo nemoguće?

Nesuglasice se i ne žele riješiti. One održavaju konflikt, a na konfliktu počivaju sukobljene strane. Zbog čega bi rješavali bilo šta? Ako riješe, nestat će.

Pjesmu “Kapitalizam macht frei” završavaš fightclubovskom konstatacijom da do istinskih promjena neće doći sve dok imamo nešto što možemo izgubiti. Vidiš li uopće neke naznake da bi se tu moglo što korijenski promijeniti ili bi se čak i u toj najgoroj varijanti (kada bismo sve izgubili), ponovno sve svelo na pokušaje reforme ili čak humanizacije kapitalizma?

Duboko je to dno na kojem više nema ničega za izgubiti. Čitao sam davno neku knjigu o asketizmu i ostala mi je u sjećanju rečenica “Asketizam ne znači ne posjedovati ništa, nego da tebe ništa ne posjeduje”. E tu je problem. Nas posjeduje i ono što nemamo. Za tim žudimo, a i to za čim žudimo i što nemamo, je nešto što možemo izgubiti, jer smo to u podsvijesti prisvojili. Postali smo ono što posjedujemo, zato gomilamo stvari koje nam ne trebaju. Odreći se toga ne izgleda nam kao sloboda, nego kao gubitak.

Koji je tvoj stav o revoluciji i slažeš li se sa Žižekom koji je nedavno izjavio da “lijevi intelektualci vole revoluciju, ali samo kad je daleko od njih”?

I ja volim revoluciju kad je daleko od mene. A ni oko Žižeka baš ne gori.

I Venezuela je, kao jedan od posljednjih bastiona socijalizma, krenula u drugom smjeru, ali na ovim prostorima još uvijek živi određena sjeta kada govorimo o minulim vremenima i “sistemu u kojem je bilo puno bolje”. Kako gledaš na tu besmrtnu ljubav prema prošlosti i zašto Venezuela nije prepoznala “raj” u kojem živi?

Meni je jasno zašto se ljudi sa sjetom sjećaju prošlih vremena i tog sistema. Sve je bilo jednostavnije. Sve je puno više bilo crno bijelo. Znalo se tko su “dobri” i ko su “loši”. Nije bilo prevelikih iznenađenja, samim tim ni turbulencija.

Mnogi iz moje generacije, kao i oni nešto mlađi ili stariji, kažu da su bili slobodniji prije. To iz današnje perspektive izgleda nevjerojatno ali je u suštini tako. Čovjek da bi bio slobodan mora imati ograničenja. Ograničenja postavljaju pravac kretanja i imaš osjećaj da znaš gdje ideš.

Danas uglavnom plutamo, jer nam svaki dan nude novi cilj. I nemamo discipline. To je u međuvremenu postalo nešto nazadno i passé, zato izgledamo kao pas koji ganja svoj rep. A Venezuela je drugačija priča. Tamo gdje je nafta sve je privremeno. I kad traje sto godina.

Teško je danas izvesti neku revoluciju jer se više ratovi ne vode ni za teritorije, već samo za resurse, prirodna bogatstva… Pogledaj Sjevernu Koreju i ovog Kima… Ispucava rakete, prijeti, zapad mu uvodi sankcije, prijeti, i ništa. Nema plina, nema nafte, nema zlata, nema dijamanata, nema ni vode kako treba, može pucat koliko hoće, nikoga ne zanima. Kad pomru od gladi, doći će neko da pomete i izgradi tržni centar.

Svijet se ponovno promijenio nakon napada u Parizu, živimo u još većem strahu nego prije. Kako si sve to doživio i što očekuješ da će se iz toga izroditi?

Izrodio se taj strah o kojem govoriš i koji je sve veći. I koji se pumpa iz dana u dan. Preko straha će nam najbolje objasniti šta se sve treba poduzeti kako bi se situacija dovela pod kontrolu. Bilo koja situacija. Mi ćemo se složiti jer želimo situaciju pod kontrolom. Zato jer se bojimo.

U Sloveniji su ovih dana, u par gradića bile demonstracije zbog najave gradnje izbjegličkih smještaja. U jednom mjestu su demonstrirali iako je policija rekla da se tu neće graditi ništa, da je objekt za koji oni misle da će biti centar neadekvatan za bilo kakav smještaj. Ali đaba, oni su demonstrirali. Kažu da se boje. Ja vjerujem da se neki boje. Strah je danas obrazac ponašanja. Lako ga je mobilizirati i usmjeriti gdje želiš.

Mnogi su se na ovim prostorima iznenadili kad je terorizam ovako glasno zakucao i na susjedna vrata pa smo se vrlo brzo i lako prebacili na masovno uživanje u bombardiranju dalekih zemalja gdje najviše volimo da naš terorizam bude… Prije nego nam se ponovno vrati u još krvoločnijem obliku. Ima li kraja toj priči?

Ne znam. A ne želim biti pesimist.

Pratiš li ono što se događa u Hrvatskoj i kako ti se čini naš povratak u devedesete?

Mislim da ćemo težinu toga osjetiti tek za nekoliko godina. Ali to nije samo Hrvatska, to je trenutno evropska stvarnost, i na tom famoznom zapadu, ali oni još uvijek imaju para da krpe šavove.

Hoće li se sve ovo i na koji način odraziti na stanje u regiji?

Ma naravno. Mi smo ko preslikači.

Priča o izbjegličkoj krizi pojavila se i nestala iz medija čim se pojavilo nešto novo i zanimljivije, ali u kratkom vremenu mnogi su se situacijom okoristili, što financijski, što politički. Kako komentiraš sve što se događalo?

To se samo malo utišalo i medijski ispucalo, ali se događa i dalje i neće stati. Ljudi će ići za snom o boljem životu, bez obzira je li rat ili nije. A Evropa će i dalje biti otjelotvorenje tog sna, sa Schengenom ili bez njega. Kod nas je rat završen prije dvadeset godina pa ljudi i dalje odlaze.

Osim glazbom, baviš se i drugim vidovima umjetnosti. Nedavno si najavio i svoj novi roman i/ili predstavu. O čemu je riječ i kako teče rad na tome?

Radim na predstavi čija je premijera u septembru, pa nešto baš i ne žurim. Moj je tekst. Zove se Mefisto. To je malo drugačiji Mefisto.

Malo se sjebo sa svim tim dušama i vratio bi se Bogu, ali ljudske duše ne bi, i on završi kod psihijatra čiji je životni san bio da postane režiser. Psihijatar koristi Mefistovu slabost i uvjerava ga da će se riješiti duša koje ga smaraju ako njemu donese duše Tomaža Pandura, Olivera Frljića i Lars Von Triera. Mefisto prvo odlazi u Rijeku, ali Rijeka je pala u ruke Talijanskih anarhista koji ga zarobe, izvedu pred prijeki sud i strijeljaju, ali umjesto da umre Mefisto se multiplicira, oslobodi sve duše koje je zarobio, obuče ih u uniforme i pošalje da očiste svijet najvećeg zla, umjetnosti. Mefisto sve snima, kako bi dokumentovao iskorjenjivanje zla, iznenada, slučajno, u kadar mu ulijeću jurišni odredi revolucionarne garde “Support Pirate Bay”, i prije nego shvati šta se dešava oni mu ukradu snimke i daju na besplatan download.

Mefisto, razočaran, odlazi nazad psihijatru, ali saznaje da je ovaj napustio psihijatriju i upisao tehnološki fakultet. I tu se stvari zakompliciraju… Predstava je angažirana.

Na čemu trenutno radiš?

Radim muziku za još jednu predstavu, sviram koncerte, pišem i spremam jednu, recimo, pripovjedačku predstavu, šta god to značilo. A uskoro ću biti gost “Spikigina” Krune Lokotara u ‘’Norris cafeu’’.

Reci nam nešto o svom novom singlu?

U zbirci pjesama ‘’Kuda sestro’’ ima pjesma “46”, koja se završava stihom “… pada snijeg, miriše kafa…”, znao sam je recitirati na koncertima i uvijek sam imao u mislima da ću je snimiti kao kompletnu pjesmu. To sam i sad mislio, ali su me razmišljanja odvela na sasvim drugu stranu i jedina sličnost a tom pjesmom je da miriše kafa i pada snijeg. A pjesma će reći sve o sebi.

Radi li se o najavi novog albuma i radiš li na novom materijalu?

Nije najava novog albuma, prebrzo bi bilo, još sviram Manjinu.

Misliš li da ćeš u svoju glazbu ikad uključiti i druge instrumente ili to u toj varijatni više ne bi bilo to?

Ovo neću raditi drugačije, mislim da je to do sada jasno. A imam album sa svim instrumentima, bez vokala, pustit ću ga do kraja godine.

Postoji li netko s ovih prostora čije ti se stvaralaštvo posebno dopalo?

Franci Blašković.

Teme o djeci i onome što ostavljaš budućim naraštajima i ovog su puta prisutne na albumu. Što je tvoja generacija ostavila generaciji iza i što misliš da će ova ostaviti kasnijim generacijama?

Rano je još govoriti o ostavštini moje generacije. Kad je stasala i bila u punoj snazi da radi i stvara, gurnuli su je u rat. Mnogi se još uvijek izvlače iz toga.

Iza tebe je i dokumentarac “Pravi čovjek za kapitalizam” koji se bavi tvojim radom i koji je DORF proglasio najboljim prošle godine. Kako s odmakom gledaš na sve to i je li se što promijenilo nakon filma?

S Duletom i Matjažom (snimatelj) sam se sprijateljio. Išli smo zajedno na koncerte, par puta sam svirao odmah po završetku filma, tako da još uvijek nisam vidio finalnu verziju, samo onu iz montaže. Inače, nije se promijenilo ništa.

Neki su u kritikama zaključili da ni nakon što su odgledali film o tebi zapravo ne znaju više nego su znali ranije. Jeste li svjesno zaobilazili te privatne teme i smatraš li da je zaštita privatnosti uopće bitan faktor za glazbenike poput tebe koji, uvjetno rečeno, funkcioniraju “na marginama”?

Nije se to zaobilazilo iz neke namjere, nego se Dušan bazirao najviše na koncerte, muziku, i uopće to što radim. A ako se i poslije filma o meni ne zna ništa više nego prije, onda je to super. Zna se samo ono što je bitno. Muzika. Ili knjige. Ja sam slušao jako puno muzike, i danas je slušam, ali nikad nisam imao neku naročitu želju saznati nešto o ljudima koji je sviraju. Jedino me zanimalo što su oni slušali. Ja sam uz muziku, maštom, izgradio sebi puno priča i to je ono najljepše.

A što ti trenutno slušaš?

“Live At Leeds”, The Who.

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.