Damir Avdić: Najveći storyteller ovih prostora

Živimo u vremenima kada je sve zapakirano s gomilom producentskih zahvata samo da bude što hitoidnije i uhu na prvu slušljivije. Tako su se izrodile mnoge instant zvijezde i zvijezdice koje pamtimo jednu sezonu, pa onda oni slavu oživljavaju putem raznih reality showova. To nisu nikakve zvijezde, a kamoli idoli za mlade.

S druge strane te scene živi alternativa, nikad bogatija izvođačima, ali ujedno i nikad teže dolazi do medija i medijskog prostora. Neki koji naprave kompromise možda jednog dana i uspiju, dok se drugi to ni ne trude raditi već, vjerni svojem izričaju, rokaju po svojem i vode karijeru točno kako žele, bez ikakvih ustručavanja.

Damir Avdić je sigurno takav lik, beskompromisni borac koji se ne libi ničega, udara po onom što smatra nelogičnim i nepoštenim, on je još jedan uzaludni borac koji svojom lirikom pogađa sve zlo što nam se dešava, kako u regiji, tako i u svijetu oko nas.

“Amerika” je novi, tko zna već koji album Avdića u posljednje vrijeme u kojem se ponovno ogolio do kraja. Možda bi nekima mogao dosaditi njegov izričaj samo s neurotičnom gitarom i vokalom, ali kad se malo posluša što čovjek ima za reći, jasno je da mu ovo najbolje odgovara pa ne čudi da je ponovno izrodio jedno veliko dijelo koje će biti cijenjeno od publike i struke kojima radio nije sve na svijetu.

Iako se Avdić na prvu čini kao okorjeli ljevičar koji žali za ‘boljom prošlosti’, jasno je da on to nije. Kroz njegove stihove očituju se i poruke koje kude ono što ljevica predstavlja danas, pa tako režući po jednim i drugim Avdić zapravo ispada kao jedini zdrav mozak na ovom Balkanu koji se ne libi reći kako stvari stoje jer je to Dubioza kolektiv odavno prestala biti.

Naslovna “Amerika” izvrsno ocrtava stanje nacije u najznačajnijoj državi današnjice. Kad vidimo stihove poput ‘Amerika ima talent za demokratiju i cheeseburger, ima rezervate za starosjedioce, stipendije i zelene karte za imigrante i došljake’; kad takvim stihovima dodamo psihotičnu gitaru i vokal, jasna je činjenica da u ovom trenutku američki problem nije samo njihov predsjednik, već da su problemi mnogo, mnogo širi…

Prophets of Rage bi vrlo lako mogli posuditi rif i pjesmu “Jebeš rat” za svoje nastupe. To je skladba koja brutalno govori o nacionalizmu i onome što mnogi zbog njega rade. Nacionalizam je nažalost doveo do mnogih ratova i patnji, a mnogi kao da i danas žele zakuhati isto na našim prostorima. Jebeš rat, jebeš takav nacionalizam, budimo svoji i poštujmo jedni druge, a egzekucija dolazi na kraju ‘onima koji bi ratovali, ratujte, pišaće po vašim leševima’.

Ovo je samo početak, britak i vrlo kritičan prema onom što ga okružuje. Šesti album, koliko god sličan bio prethodnim u vidu gitare i vokala, toliko je ponovno poseban zbog onog što Avdić ima za reći. Ovo nije glazba u kojoj će većina uživati, ovo je bijesni krik čovjeka koji pokušava što realnije sagledavati situaciju i to ispričati na svoj način, bez ikakvog ustručavanja. Avdić je relikt regionalne scene, Avdić je legenda i tako će i ostati. Hrabrosti mu ne nedostaje, motivacije ima na pretek jer su takva vremena pa ne treba čuditi da sve snimi za par dana i nakon toga praktički odmah objesi na Bandcamp s mogućnošću besplatnog downloada. Avdić bi želio da živi u nekom drugom vremenu, ali nažalost ne živi – živi danas na našim prostorima pa je samo iskren, a ta iskrenost je ponovno iznijela jedan ogroman album za svaki respekt.