Damir Imamović: Ne begenišem puno šta se piše o meni, inače bih poludio

Istaknuti interpretator sevdalinki mlađe generacije Damir Imamović u subotu će na veliku radost Tuzlaka održati koncert u dvorani Kaleidoskop. Pred tuzlanskom publikom prvi put nastupio je prije 12 godina u okviru Festivala mladih, pod čijim okriljem će i sada izvoditi najnježnije kompozicije koje miluju srca svih slušatelja.

Imamović je u Tuzli rado viđen gost, a s tamošnjom publikom ostvario je posebnu emociju. U razgovoru za Klix.ba kaže da Tuzlaci veoma vole sevdalinku te da mu u gradu na zrnu soli uvijek bude divno.

Govoreći o predstojećem nastupu, Imamović nam otkriva da će to biti poseban, kamerni koncert.

“Dolazim u pratnji Ivane Đurić, violinistice iz mog benda. Ivana je izuzetna solistica koja njeguje jedan specifičan sevdalijski stil na violini. Sviraćemo stvari po kojima me ljudi dobro poznaju, odnosno moje verzije pjesama ‘Da sam ptica’, ‘Razbolje se lijepa Hajrija’, ali i autorske ‘Lijepa Zejno’, ‘Dva se draga’, ‘Tambur bije Čelebija Mujo’, ‘Sarajevo’ i druge'”, otkriva Imamović u razgovoru za Klix.ba.

Jedna od najuspješnijih godina

Ovaj vrsni interpretator koji je u sevdalinku unio novu energiju, 2018. ocjenjuje kao jednu od najuspješnijih godina do sada. Svirao je koncerte širom svijeta, od BiH, Crne Gore, Turske, Holandije, Njemačke, Hrvatske, Slovenije, a s bendom Sevdah Takht Damira Imamovića je imao i jednu od najljepših turneja do sada, onu egzotičnu u Meksiku.

“Uvijek je lijepo svirati ljudima koji možda prvi put čuju muzički žanr kojem pripadaš. Njima je sve to novo i uzbudljivo. Godinu prije toga bio sam u Kini, nekoliko godina ranije u Indiji. Sa svakog koncerta vratim se s obnovljenom ljubavlju i povjerenjem u sevdah. Meni je to bio prvi put u Meksiku i potpuno sam razbio mnoge predrasude koje sam i ne želeći, imao o toj divnoj zemlji”, ističe Imamović.

Na naše pitanje koliko je teško otići u svijet i promovirati bh. tradicionalnu muziku, Imamović kaže da srećom, interes za balkansku muziku u cjelini, kao i za onu kojom se on bavi, postoji širom svijeta, pa već godinama redovno koncertira širom svijeta.

“Kao što možete pretpostaviti, podrške za promociju onoga što bi trebala biti stvar kulture cijele bh. zajednice u samoj zemlji nema puno. Nekada mi bude tužno kada vidim podršku koju muzičari iz drugih zemalja imaju od vlada svojih država. Obično se to ogleda u olakšicama raznih vrsta: od viza, preko podrške za putne troškove (što je odličan argument za mnoge festivale da te pozovu) i slično. Zbog toga, recimo, tamo gdje ja mogu uraditi turneju od tri ili pet koncerata neko iz zemlje s planskom podrškom promociji vlastite kulture uradi deset ili 13. I tu ne mislim samo na bogate zemlje, nego i na one koje nisu u ništa boljem položaju nego mi. Radi se samo o tome imaš li plan ili stihijski djeluješ”, nastavlja Imamović.

“Ne begenišem puno šta se piše o meni”

Imamovića mnogi nazivaju bh. majstorom sevdaha, a on kaže da je to nešto što čovjek čitav život pokušava da dosegne.

“Odavno sam se navikao da ne begenišem puno šta se piše o meni. Kada si u nekoj žiži interesovanja, povodom koncerta, albuma ili bilo čega, moraš malo spustiti lopticu i ne letjeti za svakim komentarom, mišljenjem, naslovom. Inače ćeš poludjeti i nećeš biti koncentrisan na narednu stvar koju moraš uraditi. To vam može reći svako ko svoj rad iznosi na ocjenu javnosti. Što se tiče samog ‘majstorstva’, to je nešto što čovjek čitav život pokušava da dosegne. Na tebi je da zapneš i radiš, da nikad ne budeš zadovoljan postignutim. To je prilično šizofrena pozicija i znam mnogo umjetnika koji se umore u jednom momentu, neki i odustanu”, ističe naš sagovornik.

U svijet sevdaha Imamović je ušao 2003. godine, a od tada do danas njegova karijera ide uzlaznom putanjom. Kada rezimira svoju karijeru, s današnje tačke gledišta nam kaže da bi sada mnoge stvari uradio drugačije.

“Bio bih neiskren kada bih rekao da to nije tako. U nekim stvarima sam stvarno imao više sreće nego pameti. Opet, valjda je i to znak nečega. Ako smijem govoriti o ‘uspjehu’, najveći mi je uspjeh da već skoro 15 godina uspijevam paralelno svirati koncerte, snimati albume, ali i raditi druge stvari za koje smatram da su bitne: istraživati, organizirati izložbe, predavanja, napisati knjigu, držati radionice, pisati muziku za pozorište i film. Nekako osjećam da je to sve dio moje priče. Kada bih samo svirao koncerte, sigurno ne bih bio ispunjen kao sa ovom prilično raznolikom karijerom kakvu sada imam”, nastavlja Imamović.

Kroz naš razgovor s ovim umjetnikom zanimalo nas je koliko je u njegovim samim počecima bilo rizično napraviti odmak od uobičajenog stila izvođenja sevdalinke te izgraditi neki svoj lični izričaj koji je danas izuzetno upečatljiv.

“Pa, u momentu kada sam krenuo, sevdalinka je već imala jednu ustaljenu formu prezentacije. Folk emisije, emisije o baštini i slično. Sve je to nekako bilo konzervativno i okoštalo. Ne samo meni nego i cijeloj mojoj generaciji to je bilo prilično dosadno. Neki još uvijek ne vole sevdah baš zbog toga što ih asocira na taj način predstavljanja. Zbog toga sam, kada sam krenuo, morao veoma mnogo da govorim ‘ne’ raznim organizatorima i novinarima. Bilo je tu i bolnih momenata, ljudi koji su imali najbolju namjeru, ali njihov način rada bio bi smrt ono šta sam mislio da toj muzici treba. Neki su se našli i lično uvrijeđenim pa i danas ‘hejtaju’. Ali, dobro, to je valjda normalno”, kaže Imamović.

Susret dva svijeta

Imamović danas ne sudi o tome koliko je on dao sevdahu, koji je za njega susret dva svijeta, otomanskog i slavenskog, ili istočnog i zapadnog.

“On je prolazio mnoge faze historijski, imao je i svoj klasični radijski period. Od svega toga ja mnogo učim. Na taj način od sevdaha mnogo dobijam. Koliko sam ja njemu dao, nije na meni da sudim. Sudiće vrijeme i neki novi klinci koji za 50 godina možda poslušaju ono šta smo radili mi današnji”, nadovezuje se Imamović.

Ističe da je sevdalinka davno prestala biti dio usmene tradicije jer je potreba za usmenim prenošenjem prestala, a i njen patrijarhalni kontekst je najvećim dijelom nestao i transformisao se.

“Taj proces otpočeo je početkom 20. vijeka i svaki novi period u razvoju medija mu je samo dodavao. Ili oduzimao, zavisi od tačke gledišta. Ja volim misliti da je dodavao. Pri tom mislim da sevdah više nije umjetnost ašikovanja, ljubavnog pregovaranja, nego je potpuno postao poetsko-muzička umjetnost, kao i svaki savremeni žanr muzike. Tu su još žive stare teme, ali dolaze i nove. I novi načini prezentacije. Mislim da živimo u jako uzbudljivom vremenu za sevdah”, smatra Imamović.

Kroz naš razgovor s ovim interpretatorom smo se dotakli i pitanja koliko sevdah pomaže očuvanju bosanske kulturne tradicije, a naš sagovornik navodi da mu je veoma stalo do toga da promijenimo naš odnos prema tradiciji.

“Ne mislim da je ‘tradicija’ nešto što se nekada davno desilo i što mi sad trebamo samo ‘očuvati’. Meni je stalo do žive tradicije. Ona mora biti svjesna svoje prošlosti, ali ne smije biti okovana njome. Tradicija bez pogleda u budućnost nema mi nikakvog smisla”, kaže on.

Na izuzetno pozitivne kritike publike, ali i kritike naišla je Imamovićeva knjiga “Sevdah” koja je doživjela i prevod na engleski jezik.

“Na bosanskom jeziku je već neko vrijeme u prodaji drugo izdanje. Sretan sam s prijemom koji je imala. I još uvijek mi se javljaju ljudi kojima je ta knjiga važna, iz ovog, ili iz onog razloga. Inače, radim na nečemu novom. To ide sporo jer sam jako puno na putu”, dodaje Imamović.

U numeri “Svjetla Sarajeva” Imamović je ostvario saradnju sa grupom Zabranjeno Pušenje.

“To je bilo vrlo neobično. Sejo Sexon je završavao album i u toj numeri mu je trebala atmosfera Sarajeva. Ušao sam u studio i otpjevao nekoliko dijelova, a onda je on to rasporedio u neki sound-scape Sarajeva. Gostovao sam im na velikom koncertu u Skenderiji krajem prošle godine. Bilo je super”, ističe naš sagovornik.

Imamović nam na kraju razgovora otkriva da polako priprema novi album, a proširuje krug saradnika s nekim novim divnim muzičarima. Pred njim je i veliki broj nastupa, a na samom kraju nam izražava nadu da će u mnoštvu obaveza uspjeti naći vremena i za istraživanje za novu knjigu.

Visoko.co.ba/klix.ba