PreporukaDario Džamonja: Brat moje kćerke

Dario Džamonja: Brat moje kćerke

Plus 30° je u hladu. (Ko mi je kriv što sjedim u hladu?!) U Gradskoj sam kafani kod Katedrale i čekam Seta, brata moje kćerke, Amerikanca koji je došao u Sarajevo u ulozi forenzičara.

Došao je prije tri dana i zvala me njegova majka iz Amerike, k'o biva da ga pripazim, jer šta zna dijete od dvadeset pet godina i s platom od deset hiljada dolara?

Čekao sam i čekao njegov telefonski poziv, smišljao šta da mu napravim za ručak, jer momak ne jede meso (ne trebam ni pominjati da ne pije i ne puši) i gledao stupidni televizijski program, čitao novi roman Nenada Veličkovića, ali telefon je ostajao nijem.

Lažem: zvonio je tri puta i glas me je uvijek pitao za doktora Muminagića. Znajući da nisam doktor, a ako me sjećanje ne vara niti se prezivam Muminagić, dva puta sam ljubazno odgovarao, dao instrukcije da “gospođa” provjeri broj telefona ili da proba zvati s manje sofisticirane sprave nego što je mobitel, ali sam treći put odgovorio: “Jebem i tebe i doktora Muminagića.”

Tako su pozivi prestali.

Bilo je već kasno popodne i pregledao sam sve reprize repriza, pročitao Nenadovu izvrsnu knjigu i ostao bez cigara i pića, a moj pastorak još nije zvao.

Onda sam ja skrhao trećinu svog honorara da zovem njegovu majku u Ameriku i čuo da se nije ni njoj javio. Bila je zabrinuta, ali sam je tješio da je vjerovatno umoran od puta, da je otišao ravno na spavanje, da ne brine…

Pričao sam i sa svojom kćerkom. O čemu? Pojma nemam! Govorili smo nešto jedno drugom, neke besmislice koje samo mogu govoriti dva bića koja se vole.

Svratio sam do Doma pisaca i od Zlatka Topčića uzeo recenziju za svoju “akobogdabuduću” knjigu koju je faksom iz Zenice poslao Željko Grahovac. (Mnogo toga sam iz nje saznao o sebi i svom pisanju što prije nisam znao.)

Kao i uvijek, pitao sam za kiriju koju Udruženje duguje mom gazdi, Zlaji, i, kao i uvijek, dobio isti odgovor: poslato je na potpis kod Safeta!

Ko je Safet? Ne znam. Najtajanstvenija ličnost poslije princeze Anastazije.

Svrnuo sam i u dvorište moje “kuće zalazećeg sunca”. Sad tamo moj komšija, Paša, drži provizornu auto-mehaničarsku radnju. Nisam zatekao njega, ali bio je Braco, pa smo mlatnuli po jednu pivu. (Braco je Srbin, a bio je zatvorenik na Kuli. Pričao mi je kako je tek iz trećeg puta uspio pobjeći, kako su ga tjerali da skače kroz “prozor” nacrtan kredom na zidu i kako je, napokon, kad je pobje­gao, od njih dobio “notu” da to nije bilo “fer”, da se vrati, da se sve obavi “regularno” i “zakonski”?!)

Pozvonio sam i kod Lole, takođe komšije iz prizemlja. Popeli smo se do mog stana, a na njemu tri pečata – osoba koja je silovala moj stan godinama iselila se, ali ni meni nije odobren pristup dok ne dobijem nekakav svemogući potpis.

Svejedno, dok sam silazio niz stepenice “prevodio” sam Lorkine stihove u sebi: “Crveno, volim te crveno…”

Ovo, naravno, nema nikakve veze s mojim političkim opredje­ljenjima (pošto ih nemam), nego samo s bojom pečata na stanu u kojem sam proveo svoju mladost, u kojem se rodila moja prva kćerka, a koji je “proglašen napuštenim 6. decembra 1971. godine, nakon smrti Džamonja Vlatka koji nije imao drugih članova domaćinstva”, te sam ja, shodno toj odluci, ostao ne samo bez stana, nego i bez oca i bez kćerke i bez svega što mi je nekad bio život.

Tek naveče “brat moje kćerke” me zvao i dogovorili smo se da me sutradan zovne u Redakciju.

Čekao sam i čekao, pio već šestu kafu, ali Set, baš kao da je išao u školu Mirze Hajrića, nije zvao.

Vratio sam se kući i potrošio drugi dio honorara na poziv za Ameriku. Opet ista priča (pun mi je kurac toga da mi se samo ružne stvari dešavaju “opet”. Kad će “opet” nešto lijepo da mi se desi: da skinem cipele i košulju i da hodam po ljetnom pljusku, da na prvu pahulju snijega izletim iz kuće, razjapim usta, isplazim jezik i ližem ta nebeska stvorenja kao najslađi sladoled, da dotaknem nečije sise, da dalje ne dužim!) o nesnalaženju u stranoj zemlji, u stranom gradu…

Ovaj put sam ja zvao Seta. Dogovorili smo se da se nađemo ovdje gdje sad sjedim, u pola tri.

Zašto baš ovdje? Zato što mi je rekao da stanuje negdje kod Vijećnice, a pošto postoji samo jedna Katedrala u Sarajevu, za koju zna i sandžački taksista, ne bi mu predstavljalo veliki problem da je nađe…

Već je četiri sata i ja plaćam svoja tri pića (votka-tonik) i već se uvaljujem u sljedeći honorar…

U Redakciji je Dino, a Italija vodi 2:1. Hvatam se telefona i skoro ljut (ali više popišan) zovem majku moje kćerke.

Pričam joj sve po redu, a ona je sad ljuta na mene: “Moj sin nikad ne laže.” (Rekao sam joj kako je njen sin, navodno, prethodnog dana zvao Redakciju, a da ga niko nije shvatio koga traži; rekao sam joj da ovdje i čistačice znaju bar toliko engleskog da odgovore na poziv, rekao sam joj da se moje ime i na engleskom i na našem izgovara isto…)

“Zamisli sebe u sličnoj situaciji”, kroz plač mi je odgovorila.

“Čuj – zamisli sebe”, baš kao da sam ja u Ameriku stigao dočekan (kao Momčilo Krajišnik u Sarajevo) s prostrtim crvenim ćilimom i sa fanfarama.

Sad više nisam samo popišan, nego i ljut, pa kažem da hoću da razgovaram sa kćerkom.

“Hi, tata. Spremam se za crkvu.”

Negdje na putu do kuće sam se izgubio, ali sam se opet našao na Marindvoru.

Prethodno sam se sekundu zadržao kod Alipašine džamije, i, u sebi, proučio Fatihu za one koji su tu. Ne zato što sam vjernik, nego zato što oni to zaslužuju. Skoro je osam sati i kod Omera, kod Tičara, pristižu golubari da baždare svoje satove na vrijeme kad će im se ljubimci vratiti s jutrašnjeg leta.

“Svakome se bar neko ili nešto vraća, a od mene samo odlazi”, mislim dok se penjem strmim stepenicama…

“Ne pitaš me kako sam?”, kažem svom gazdi Zlaji.

“Izvini – kako si?”

“Šuti. Ne pitaj me!”


Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.

NAJNOVIJE