Sjedili smo u bašti FK “Sarajevo”. Sjedili smo, dakle, tamo ispod jedne granatom skršene topole, pod staklenom nadstrešnicom zakrpanom polivinilskim kesama, u polumraku i hladnoći.
Ja sam pio nekakav otrov od “loze”, a on kam. On je, nakon svih pizdarija, koje neumjereno konzumiranje alkohola nosi sa sobom, odlučio “ohladiti” ove godine.
Imao sam u džepu sto maraka i osjećao se kao da će one vječno trajati. Imao sam i par kutija cigareta u džepu i još cijelu šteku kod kuće.
Kao što Bog nalaže – otvorena kutija je bila na stolu (a, zna se – što je na stolu – to je ponuđeno), a on me, kako Bog ne nalaže, pitao može li zapaliti…
“Dara, nemoj me zajebavati.”
“Uzeću samo jednu uz kafu…”
“Ma, jebi se.”
Dara je uvijek imao tužne oči. Čak i u njegovim najdivljijim pijanstvima, iza otrovnih i surovih riječi, krio se duboki bol ranjene životinje, svojstven samo usamljenim ljudima; u njegovim najduhovitijim ispadima, dok se kafana prosipala od smijeha, oči su mu mutno sijale tugom ispod gustih obrva.
Kako je i njega gladovanje presjeklo na pola, oči su se povukle još dublje, pa ih nisam ni mogao vidjeti kad je rekao:
“Vala, kad se OVO završi, ima da se oduzmem.”
A, meni se zamrzlo strašno pitanje na usnama: “A, šta ako se nikad ne završi?”
1) “Bašta” je nešto što podrazumijeva cvijeće, sunce, travu, nekakve ptice i insekte, drvo jabuke ili koju šljivu dopola okrečena stabla, grm jorgovana, stazu zasutu šljunkom, karirane stoljnjake i zeleno ofarbane drvene stolice i, bezbeli, ražanj, pa neka neupućeni ovaj izraz shvate samo figurativno.
2) Sad se sjetih vica: kao, pijanac ulazi u tekstilnu radnju i traži od prodavačice košulju boje jorgovana. Ona mu kaže da, nažalost, nemaju te boje. On joj veli: “Jel ti to mene zajebavaš? Eno, pun ti izlog košulja!”
“Ali, druže, ono su sve bijele košulje.”
“A, sreće ti, jesi li ti ikad čula za bijeli jorgovan?”
Vic potiče iz onih vremena kad se svako svakome obraćao sa “druže”, a “gospodin” je bilo upotrebljavano samo u posprdnom kontekstu: na šalteru “Pošte”, ili banke, u bolničkim, željezničkim, čekaonicama, u besmisleno dugim i sporim redovima, kada bi na nečiji prosvjed: “Jebemu mater, radi li iko ovdje?”, slijedilo neizbježno: “Oooh! Gospodinu se negdje žuri. Jedino se njemu žuri!” Sa jednim izuzetkom: za Tita se uvijek, mada ispod glasa, ali baš kao da ga lično znamo, govorilo: “To je pravi gospodin.”
OVO je bio uobičajeni eufemizam za sve ono što nam se dešavalo u Sarajevu: užas, smrt, strah i glad – jednom riječju – RAT. Baš kao da smo samim izbjegavanjem te strašne riječi htjeli ublažiti njegove posljedice.
P.S. U Americi sam primio vijest da je Dara, daleko od svog rodnog Marindvora, umro u Požarevcu.
Da li se “oduzeo” prije smrti – to ne znam. Znam samo da svaki dan sam sebe nijemo pitam: “A šta ako se nikad ne završi, Dara, jarane?”
P.P.S. Poštovani čitaoci će se upitati: zašto ovoliko “fusnota” u ovako kratkom tekstu?
Zato što je nadnaslov rubrike kakav jest!
visoko.ba/slobodna-bosna.ba
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.