Nakon izvrsnog nastupa Let3, Psihomodo pop je drugi po redu bend koji će obogatiti program ‘Sviraj stare’ u zagrebačkom Vintageu.
25. studenog slušat ćemo hitove s prva dva albuma – “Godina zmaja” iz 1988. i “Sexy magazin” iz 1990., koji će sada napokon doživjeti pravu koncertnu promociju.
Vječiti veseljak i frontmen benda, Davor Gobac, ovom prilikom je s nama porazgovarao o počecima benda tijekom zlatnih ‘80-ih, uz pokoju usporedbu s današnjim vremenima u kojima bend i dalje žari i pali.
Kako je izgledao taj nastanak benda na temeljima grupe Neron?
Pa 82. godine negdje poslije ljeta, meni je Šparka došao u Lapidarij i pitao me “Čuj Gobac, jel bi htio pjevati u grupi Neron, pošto je naš pjevač Neron otišao u vojsku, pa da dođeš na zamjenu”. Gledao sam ih igrom slučaja 15 dana prije, u istom tom prostoru, i jako mi se svidio bend jer je baš bio dobar. Pristao sam, došao sam na probu i odmah sam naučio dvije ili tri pjesme na prvoj probi. Kepeski koji je tada svirao gitaru, Šparka, Tigran i Branko Banjeglav koji nam je svirao sax, bili su zadovoljni i primili su me na zamjenu. To se pretvorilo u jedan rad, uskoro smo snimili i “Iste stvari”, počeli raditi i nove pjesme, tako da se na neki način rodio novi bend s mojim dolaskom i počelo se raditi na novom materijalu.
U jednom trenutku smo skužili da moramo promijeniti ime benda i onda smo nekako promijenili ime zahvaljujući ploči grupe Cockney Rebel, koja se zvala “Psychomodo”. To nam se svidjelo kao kovanica Psihomodo, a pop smo dodali zbog Iggya Popa, pop arta i Andya Warhola kojeg volimo. To nam se činilo okej i tak smo postali Psihomodo pop. Ostao sam na zamjeni do dana današnjih, a sve to možemo zahvaliti Šparki koji je došao u Lapidarij i pitao me “E, oćeš svirat s nama?”.
Kako su izgledale prve probe Psihomodo popa?
Prve probe Psihomodo popa bile su u Sigetu u garažama, iza Super Andrije, tam sa strane. To je bila mala garaža s velikim limenim vratima. Mi smo obično divljali nutra u prašini, lupali glavom o zid, valjali se po podu i svirali svoje pjesme, a tu i tam smo si odsvirali i neke Ramonsiće ili Sex Pistolse, jer onda nismo još baš totalno baratali nekakvim sviranjem.
Ali bile su to vesele i divlje probe na kojima se svaki dan nekaj novog napravilo i užasno smo se tome veselili. Bili su to lijepi dani mladosti.
A prvi odlasci u studio?
Neka prva snimanja su bila u studiju kod Šebetića, negdje tamo oko Kemijske škole je bio studio u onim uličicima, u Zagrebu. Bilo je zabavno, sjećam se da smo snimali baš studijski pjesmu “Nora” koju je Kepeski napisao i još par stvari, “Novi dan”, ne mogu se sad sjetiti koje su to sve bile pjesme. A čuj, bio je to jedan mali studio u kojemu se recimo to moglo profesionalno snimit. Bilo je zabavno snimanje, čak smo bili i zadovoljni snimkama, a tu smo se i prvi put susreli s tim da čovjek misli da puno bolje svira dok ne dođe u studio (smijeh).
Proces snimanja debi albuma u usporedbi s kasnijim izdanjima?
Dugo smo čekali na taj debi album. U principu smo te pjesme imali već napravljene. Sigurno je bilo nekih pjesama s prve ploče bar zadnje dve-tri godine u opticaju. Neke su se prije samog izdavanja rodile i tak. Bio je to jedan ugodan proces, tu smo upoznali Piku, on nam je postao producent, sredio nam je ugovor u Jugotonu, na svoju riječ da će nas producirati, i onda su počele probe. On nam je dosta pomogao u to vrijeme oko aranžmana samih pjesama, da to sve malo složenije zazvuči. Dodao je neke detalje i super je isproducirao.
Bilo je to jedno ugodno snimanje, svako jutro smo išli na Zelengaj kod Smoleta, čak pješice se penjali uz brdo da se nadišemo zraka. Studio je bio u prirodi. Bilo je to jedno vrlo ugodno i zanimljivo snimanje. A prvi put je samo jednom i tad si valjda i najuzbuđeniji. Poslije su snimanja ostalih albuma izgledala okej, ali prvi album je prvi album, i samo jednom je prvi album.
Gdje ste održali prvi koncert zajedno i kako je to izgledalo?
Prvi koncert smo održali u Lapidariju, u 9. mjesecu 82. ili 83. godine, više se točno ne sjećam. Bio je rasprodan Lapidarij, došlo je pol naše škole, pol Kepeskove škole. Svi smo išli više manje u različite škole. Lap je bio pun, imali smo dva, tri bisa, bilo je jako zabavno. Dan danas imam nekakve fotke s tog prvog nastupa i rado ga se sjećam.
Koja je prva pjesma koju ste napisali?
Mislim da je prva pjesma, koju smo napisali kad sam ja došao u Neron, bila “Iste stvari” koju i dan danas sviramo i koju sam ja napisao za jednog svog frenda. Da, to je bila prva stvar.
Je li bilo kakvih značajnih izmjena u postavi?
U postavu benda, 87. pred samo snimanje ploče je tada uletio Brada, jer smo do tad bili četvorka. I poslije, 95. je otišao gitarist Sale, a došao Kuzma. Mislim da su to neke najbitnije izmjene u bendu, koje su se desile u ove 33 godine.
Koja je tajna zajedničkog opstanka i dugovječnosti benda?
Ne znam koja je tajna dugovječnosti benda, ali mislim da odgovor leži u međuljudskim odnosima i ljubavi prema rock'n'rollu.
Kako u ovom trenutku gledaš na to zlatno doba ‘80-ih?
Zlatno doba ‘80-ih mi se sad čini zlatnije nego dok sam ga živio, iako je bilo super. Mainstream je bio puno urbaniji, puno zanimljiviji. Danas je nekakva mainstream muzika u svijetu, a pogotovo kod nas, meni dosta nezanimljiva.
Sjećaš li se fanova s početka karijere?
Naravno da se sjećam, to su bili naši prijatelji.
Je li bilo kakvih ekstremnih ili smiješnih situacija s nekima od njih?
Ma bilo je sigurno s fanovima smiješnih situacija, a sad ekstremnih, ne znam kaj bi rekel. U to vrijeme su nam bacali sve živo na binu – gaće, cipele, lovu, ključeve (smijeh).
Najluđa anegdota ili najneugodnije iskustvo u toj prvoj fazi benda?
Pa iskreno loš sam s anegdotama, baš se ne sjećam. Ali se sjećam kada još nismo imali ni prvu ploču, svirali smo u nekakvoj napuštenoj bivšoj ludnici u Puli. Znam da smo tamo imali nesreću da smo svi bili ozlijeđeni. Mene je na kraju stresla struja nasred bine, Šparku je ugrizla vlasulja za glavu, kraj oka, dok se kupao u moru, Sale si je izvadil zub s dva prsta, i ne znam kaj je bilo još i Tigranu. Brada još tad nije svirao s nama. Evo tog se sjećam, kad smo svi teško ranjeni odsvirali odličan koncert. To je bila negdje 83., a punkeri u publici su igrali nogomet u pauzama s mrtvim štakorom u dvorištu.
Što vas je onda fasciniralo, okupiralo i služilo kao inspiracija?
Inspirirali su nas naši omiljeni bendovi, tipa The Ramones, Sex Pistols, The Clash, izlasci s curama i kaj ja znam što nas je skroz inspiriralo. Ali uglavnom, mi smo živjeli za to od prve.
Najteže životne lekcije i situacije u kojima ste se opekli kao bend?
Situacije u kojima smo se opekli su uglavnom vezane za novac. Par puta nam se znalo dogoditi da nam je netko dužan, ili da netko nekaj neće platiti kak to već tu kod nas zna ići. Ali uglavnom nismo imali sad nekih prevelikih problema s tim. Mislim da se to u karijeri svakom bendu desi prije ili kasnije, u manjem ili većem omjeru. A sad baš nekakvi ekstremi, pa bilo je, ali tko će se tog sjetit. 33 godine je dugo razdoblje.
Da možeš vratiti vrijeme, bi li nešto napravio drugačije tijekom vaše glazbene karijere?
Ma ne znam, ja sam zadovoljan. Mi zbilja nikada nismo kalkulirali, išli smo za nekim srcem i tom ljubavi za rock'n'rollom. I to nas je dovelo tu gdje jesmo, ne znam zakej bi to trebalo mijenjat.
Što ste htjeli promijeniti u svijetu u to vrijeme, a što biste promijenili danas?
Što bi promijenio u svijetu tada i danas? (smijeh) Power to the people.
Domaća rock'n'roll scena nekada i danas?
Imam neki dojam da je možda rock scena u ‘80-ima bila jača, kreativnija, iako danas ima dosta mladih bendova koji su dobri, ali ne mogu se probiti. Ili pjevaju na engleskom, ili nemaju novce da si plate sve te PR-ove i kak to već danas u ovom kapitalističkom sistemu ide. Samo društvo se užasno malo trudi oko tih mladih rock bendova, dobio sam taj dojam. Kao i uvijek, rock'n'roll je prepušten sam sebi.
Voliš li samo sebe?
Pa naravno da volim samo sebe. Tko voli i sebe, voli i druge. Tko ne voli sebe, bogami sumnjam da i s drugima može izaći na kraj.
visoko.ba/muzika.hr
