Diskriminacija najranjivijih: Jako bitni koraci od Gale do Zejda

Inkluzija u obrazovanju, formalno, postoji u cijelom regionu i ona se primjenjuje s manje ili više uspjeha, ovisno o uvjetima i okolnostima.

Djevojčica Gala Savić iz Subotice ovih je dana uzburkala javnost u cijelom regionu. Gala je „dijete-leptir“, oboljela od rijetke bolesti zbog koje joj koža reaguje gotovo na svaki dodir. Ide u osnovnu školu, u kojoj su nedavno roditelji drugih dječaka i djevojčica pokrenuli peticiju za njeno izbacivanje iz razreda, jer Gala naprosto – smeta. Naime, u petom razredu učenici bi trebali imati kabinetsku nastavu, odnosno poslije određenih časova prelaziti u druge učionice, što je „djevojčici-leptiru“ teško jer pogoršava njeno zdravstveno stanje, pa je njena majka tražila da njen razred ostaje u istoj učionici tokom cijele nastave. Tako je Galina „drugačijost“ postala predmet sporenja: njena mama zamolila je razred da joj se prilagodi, a razred je odgovorio da Gala više nije dobrodošla u školi.

Senzibilitet

“Ne tražim od njih da mi budu drugovi, samo da me ne maltretiraju i da budu korektni“, ovo je vjerovatno najtužnija i najstrašnija rečenica koju jedna jedanaestogodišnjakinja može da izgovori. Gala ju je izgovorila kao svoj apel, kako bi pokušala odbraniti svoje temeljno ljudsko pravo – pravo na obrazovanje i zaštititi svoje dostojanstvo u nesenzibilnom okruženju u jednoj osnovnoj školi, okruženju kojem bi osnovni zadatak trebao biti da uče djecu kako da budu drugovi jedni drugima, bez obzira na njihove različitosti, a posebno ako neko od njih ima neke specifične, posebne potrebe (poput ove da zbog svog zdravstvenog stanja ne idu iz učionice na koju su se već navikli i prilagodili).

Inkluzija u obrazovanju, formalno, postoji u cijelom regionu i ona se primjenjuje s manje ili više uspjeha, ovisno o uvjetima i okolnostima. Ona podrazumijeva uključivanje djece s posebnim potrebama u redovan školski sistem. No, pitanje inkluzije nije samo pitanje stvaranja društvenih prilika i mogućnosti za sve, odnosno ostvarenja jednakopravnosti sve djece u obrazovanju, ono je, možda čak i važnije, pitanje razvijanja senzibiliteta za različitosti od najranijeg doba. Taj senzibilitet je ono što je izostalo u Galinom slučaju, ali i što izostaje u brojnim drugim slučajevima koji ostaju nevidljivi i čija se priča ne čuje, a čiji najbliži svakodnevno vode borbe s vjetrenjačama da bi im omogućili uvjete za normalan život u društvu punom predrasuda. Mnogo je djece s invaliditetom koja se nikada nisu provozala javnim prijevozom, jer je on neprilagođen, mnogo djece s autizmom koja trpe užasnute poglede slučajnih prolaznika jer na neke nama uobičajene situacije reaguju na neuobičajen način. Puno je roditelja koji su doživjeli da im kažu da njihovo dijete nije za redovnu školu i da „pokušaju sa specijalnom“, puno roditelja kojima je revolucionarno otkriće da neke raskrsnice u njihovom gradu imaju semafore sa zvučnom signalizacijom koji omogućavaju i njihovoj djeci s oštećenjem vida da sigurno pređu ulicu. Obaveza je države i sistema da omogući zakonski okvir i tehničke preduvjete da osobe s posebnim potrebama budu uključene u sistem i ostvaruju jednaka prava u društvu, ali je obaveza svih nas da gajimo i razvijamo inkluzivnu kulturu i praksu. A ona se uči od najranije dobi. I obogaćuje život i duh i onih koji su u poziciji manjine (odnosno koji su, poput Gale, drugačiji) i onih koji su u poziciji većine.

Na najdivniji su to način pokazali svojim primjerom prvačići u sarajevskoj Osnovnoj školi „Osman Nakaš“, u kojoj je cijeli razred naučio znakovni jezik kako bi se mogao sporazumijevati sa svojim drugarom Zejdom, koji ima oštećenje sluha i govora. Učiteljica u školi primijenila je inkluziju na najbolji mogući način, djeca su je prihvatila onako kako djeca jedino i umiju prihvatati stvari kada im se u njih ne miješaju odrasli – otvorenog srca i uma, a roditelji podržali tako što su sami plaćali učiteljicu znakovnog jezika, jer država nema planirana finansijska sredstva za tako nešto. Zejd je tako ostvario svoje pravo na obrazovanje u redovnom školskom sistemu, a drugari iz njegovog razreda obogatili su svoje znanje i iskustvo učenjem još jednog jezika koji će im sigurno koristiti i u budućnosti. Svi zajedno održali su lekciju iz humanosti, drugarstva, razumijevanja različitosti, senzitivnosti i ljubavi cjelokupnom društvu i svakome od nas.

Ljudska prava

Od Galinog iskustva do Zejdovog iskustva samo je nekoliko koraka koje su, i suštinski i formalno, obavezni napraviti ljudi oko njih. Ti koraci zasnivaju se na tri ključna pojma: ostvarenje ljudskih prava, sistemska podrška obespravljenim i društveni senzibilitet za različitosti. Ti koraci omogućavaju svakom članu društva, od najranije dobi da ima jednake mogućnosti za ostvarenje svojih potencijala. Ti koraci, ako smo ih svjesni i ako ih pravimo svakodnevno i u svakoj prilici, nas, suštinski, čine ljudima.