Djeca ulice-(ne)briga društva: U začaranom krugu siromaštva i nasilja

Vjerovatno mali broj građana Bosne i Hercegovine zna da se 12. april obilježava kao Međunarodni dan djece ulice. Još manji broj zna šta uopće jesu djeca ulice.

U Bosni i Hercegovini ih, prema nezvaničnim podacima, ima oko šest hiljada. Viđamo ih na ulici kako peru vjetrobranska stakla, plešu ili pjevaju za novac, prosjače po ljetnim baštama i javnom prijevozu… Smatramo ih delinkventima, pažljivo čuvamo svoje stvari kad ih vidimo u blizini i tako na djelu potvrđujemo svoje predrasude i stereotipe o ovim maloljetnicima koji najčešće nisu imali izbora, pa su, iz najrazličitijih razloga, umjesto u toplom domu i školskim klupama, završili na pločnicima velikih gradova.

Ona su žrtve

Djeca ulice su nevidljiva u smislu zakonodavstva, odnosno prava. Niti jedna međunarodna konvencija, niti domaći zakon ne prepoznaje ovu kategoriju maloljetnika. Oni najčešće nisu uključeni u obrazovni sistem, ili iz njega izostaju, a da se o tome ne vodi računa, nemaju nikakvu zdravstvenu, niti socijalnu zaštitu. Najčešći razlog njihovog boravka na ulici su nesređeni porodični odnosi, siromaštvo i zapostavljanje, odnosno zanemarivanje djece od strane roditelja.

Neka od ove djece koriste se i za različite vrste prijestupništva, poput prosjačenja, prodaje droge, a neka su i žrtve trgovine ljudima. Djeca ulice su, dakle, žrtve, njihovo temeljno ljudsko pravo – pravo na djetinjstvo je ugroženo, a svakodnevno se, pored inicijalnih problema koji ih na ulicu i dovedu, ova djeca suočavaju i sa osudom okoline, pogrdnim riječima prolaznika, nepovjerenjem i podozrenjem. Sve to značajno utječe na njihovu samopercepciju, samopouzdanje, odnos prema sebi i društvu, pa se ovi mladi ljudi, iako to isprva nisu htjeli, sukobljavaju sa drugima, sa okolinom, sa zakonom. Nađu se tako u začaranom krugu siromaštva, nasilja, osude, bez podrške, bez mogućnosti da sami promijene svoj život i bez interesa društva da im u tome pomogne.

Djeca ulice, suštinski, rezultat su nebrige društva i sistema, pa stoga i način da im se pomogne i pristup u rješavanju njihovih problema mora biti sistemski. Odnosi se to, prije svega, na zakonsko prepoznavanje ove kategorije mladih unutar samog sistema, te omogućavanje da oni ostvare svoje pravo na socijalnu i zdravstvenu zaštitu i obrazovanje. No, pored činjenice da je izuzetno značajno učiniti napore da se djeca koja se već nalaze na ulici, iz različitih razloga, zaštite i socijaliziraju, vrlo je važno i raditi na prevenciji, odnosno smanjenju uzroka zbog kojih maloljetnici završe na ulici.

Podrška porodicama koje su pod rizikom, obezbjeđivanje uslova za odgovarajući smještaj djece onda kada se ona moraju izmjestiti iz primarnih porodica, podrška djeci koja su žrtve porodičnog i drugih oblika nasilja, ali i drugi mehanizmi socijalne i ekonomske zaštite djece i maloljetnih osoba način su kako smanjiti broj djece koja nemaju drugog izbora nego da dane provode na pločniku. Sprečavanje kriminaliteta u kojeg su uključeni maloljetnici (prosjačenje, sitne krađe i sl.), kao i, posebno, sprečavanje trgovine ljudima čije su žrtve često djeca, također je izuzetno važno kao mehanizam prevencije izlaganja djece životu na ulici i njihove zaštite.

Kako pomoći

U BiH institucije ombudsmana, neka od kantonalnih ministarstava i neke nevladine organizacije (domaće i međunarodne) su dijelom uključeni u pomoć i podršku djeci ulice, ali i u prevenciju uzroka koji djecu dovode na ulicu. Jedan od najznačajnijih projekata u ovom kontekstu su dnevni centri koji u nekoliko bosanskohercegovačkih gradova nude djeci koja borave na ulici mogućnost da na sigurnom mjestu dobiju podršku u vidu toplog jela, mogućnosti da se okupaju, nešto nauče, druže se sa drugima, ali i dobiju pomoć psihologa, socijalnog radnika. Podrška ovim centrima je istovremeno podrška i socijalnom zbrinjavanju i inkluziji ove djece. No, ono što je još važnije, pored uvođenja djece ulice u pravo, odnosno njihovog zakonskog prepoznavanja, te podrške djeci koja su već na ulici i podrške djeci koja su pod rizikom da to postanu, je senzibiliziranje bosanskohercegovačke javnosti na probleme i rizike sa kojima se ova djeca susreću.

Prije svega, treba razbijati predrasude kod građana da su sva djeca ulice prijestupnici i opasnost po okolinu, da pripadaju određenoj populaciji (najčešći je stereotip da su to isključivo romska djeca, iako pokazatelji govore o neutemeljenosti tog stava), te da ih se ne može resocijalizirati i skloniti sa ulice „jer su navikli da tako žive“. Djeca ulice su žrtve, njihov način života nije njihov izbor, mnogi od njih imaju iste potencijale, pa i veće, od druge djece, ali nemaju iste prilike i mogućnosti. Te prilike mora im omogućiti društvo i zajednica, a svako od nas ima, u najmanju ruku, moralnu obavezu da ih na ulici ne pratimo pogledom s visoka, ne tjeramo pogrdnim riječima i ne pravimo se da ne postoje. Oni trebaju našu podršku, ne osudu. I ne sažaljenje.