Do kada ćemo dopuštati da nam strah od promjena ubija djecu čak i dvadeset godina nakon rata?!?

Za Visoko.co.ba piše Enes Hodžić:

1440

Potaknut tužnom i nesretnom pogibijom maloljetne djevojčice na putu od kuće do škole nisam mogao da se suzdržim od pljuvanja po svima nama koji se bojimo istne o sebi. I svima nama koji se bojimo promjena društva, jer će nas one primorati da promijenimo i sebe, sve svoje nedostatke, strahove i želje. Da promijenimo nas…

Mnogo je društvenih pojava koje se odvijaju u našem malom mistu, a kojih se gnušam i koje me dovode do ludila, koje izazivaju u meni prezir i takvu vrstu tuge da se često nalazim na ivici pucanja. I mnogo puta bih napisao pokoju riječ o svemu tome, ali se već godinama suzdržavam držeći se narodnih mudrosti da je šutnja pametnija od isprazne priče, koju su već mnogo puta ispričali svi. Relativno mlad sam se naslušao mnogo raznih loših priča o političarima, o kriminalcima, o zavidnim ljudima i o mnogočemu drugom. Ponekoj sam svjedočio svojim prisustvom, poneku su mi pričali ljudi kojima vjerujem, ali taman i da su sve to najgori tračevi nešto od toga mora biti istina jer i iz najveće hrpe smeća možete probrati barem deset stvari koje su ponovo iskoristive.

Nisam se libio nikada da kažem ono što imam da kažem, daleko od toga, ali sam naučio s godinama da postavljam granicu svoje tolerancije iza koje sam sakrivao srce koje trepti za svakim čovjekom u mom gradu. Gradu koji volim kakav god da je i zavičaju u kojem ću vječno čuvati najljepše trenutke života. Ali pitanje je koliko se isplati, prvenstveno emotivno, a zatim i finansijski, čuvati grad koji u jednom trenutku vašeg života počne da vas guši i ubija svojim lošim stranama!?!

Dvadeset i jedna mi je godina, a već sam dovoljno razočaran za tri prosječna života mladih ljudi iz neke normalne zapadne države koja vam dopušta da razvijate svoj intelekt i sposobnosti, kako biste postali najbolji u onome što radite. Naravno da vam država dopušta to kada želi da među svojim stanovnicima ima ljude kojima će se ponositi i koji će na kraju svojim sposobnostima vratiti, kako to volim zvati, društveni dug sredini iz koje je ponikao. Ali, ne lezi vraže, kod nas baš ne uspijevaš ako si takav. Daleko od toga. Prvo šta ćeš mi ti uspješan, kad ima mnogo više poslušnika koji su upola gluplji, ali barem su upravljiva, bezlična masa koja slijepo prati upute vođe? Drugo, pa ti bi mogao i biti neko ko će vremenom pronaći način da prekine moje šefovanje po lokalnim minderima i onda belaj.

I duramo ti mi to, masa mladih koji su marginalizovani u svom društvu, masa mladih koji promjenu ne mogu napraviti u svom životu, a kamoli u društvu, masa mladih koji su zavađeni oko glupih društvenih trendova da bi se mladima moglo lakše vladati. Učimo historiju bezveze, da ne bismo mogli prepoznati moto Divide et impera (zavadi pa vladaj) kad se provodi nad nama.

Razumijem ja i tu pasivnost, nauče roditelji koji su se borbe za ideale nakusali prije dvadeset i kusur godina da je to samo borba sa vjetrenjačama, uzaludan posao koji vas vodi u propast prije ili kasnije. Nauče to roditelji ili dobra većina njih, nesvjesni da njihova djeca imaju sopstvene borbe iz kojih moraju učiti,  bez obzira na to da li će iz njih izaći kao pobjednici ili kao gubitnici. Ustvari, tu ni nema gubitnika jer za pametnog čovjeka svaki poraz nosi vrijednu lekciju kao vrijedan kapital primjenjiv na budućnost svakog pojedinca, zajednice i svijeta.

Ali ko će to da čini. Lakše je dopustiti da nas zavade i zavedu mistični proroci vlasti sa bilo kojeg nivoa, koji nas dovedu u nepopravljivo s(r)tanje iz kojeg izlaz vidimo samo u bježanju od problema, a ne u promjenama. Nije nas briga da li ćemo promijeniti stanje kako naša djeca sutra ne bi živjela u društvu punom narkomana, kriminalaca, ubica. Društvu u kojem postoji kulturni centar u kojem kultura ne živi. Društvu u kojem maloljetna djeca ginu na putu do škole jer nemamo adekvatnog trotoara i saobraćajne infrastrukture gdje je to potrebno. Društvu koje je prestalo biti društvo, a postalo skup pojedinaca koji misle samo na svoj interes.

Namjerno to približavam svim čitaocima, koji odvoje vrijeme da dođu do ovih redaka, primjerima iz bliske nam okoline. Ne zato što nam je kulturne centre gradila Amra Babić i SDA stranka. Ne zato što nam je privreda upropaštena od dobro poznatih nam sugrađana. Ne zato što je bilo koji čovjek iz javnog života Visokog uradio nešto pogubno po društvo i grad. Ne zato što je danas moderno okriviti bilo koga od njih. Ne zbog toga.

Ne zamjerim nikom kome je danas trend zamjerati, niti okrivljujem bilo koga pojedinačno. Okrivljujem sve vas i nas, koji smo se podijelili i postali amorfna masa ljudi, bez reda, poretka i cilja. Baš sve redom, poimenično, svih na popisu preliminarno izbrojanih 41.352 stanovnika mile nam općine što smo dopustili ovakvu dubiozu morala, etike, društvenosti, prava, zakona i ko zna čega još. Zamjerim i onima koji rade loše, i onima koji pasivno posmatraju sve to kao vrli saučesnici i poslušnici koji se vode narodnim mudrostima da pognutu glavu sablja ne sječe i da ne treba talasati.

A šta kad vas šutnja krene pogađati? Kad vam počnu ubijati djecu zbog nepostojanja adekvatnih zakona, sankcija ili, kao u jučerašnjem primjeru, zbog nepostojanja adekvatne signalizacije, trotoara i saobraćajnih znakova? Kad vam se počnu djeca ubijati zbog deprimiranosti, asocijalnosti i nerezonskog ponašanja u okvirima društva? Kad nemate vodu u 21. stoljeću? Kad, kad, kad….

Beskrajna je lista svega što nas pogađa, a mi opet šutimo. Ili ponekad blejimo, kao ovce čije stado lahko umiri i usmjeri na željenu stranu lavež psa ovčara.

Sve se više bojim da ću odavde, iako ne želim, morati otići jer se svi odreda bojimo promijeniti svoju sudbinu. Bojimo se reći ko nas je pokrao u ratu i poslije rata. Bojimo se priznati da su među nama loši ljudi koji nas koče. Bojimo se biti svoji jer bi nas amoralna društvena elita mogla proglasiti budalama koje trebaju biti prognane iz društva. I sva ta naša bojažljivost nas vodi sve dublje u septičku jamu našeg grada i društva, jamu kojom već odavno gazimo i iz koje skupljamo mrvice i ostatke koje bace iz okolnih gradova, fondova i sa trpeza kojekakvih prijatelja…

I nikada nećemo uspjeti da naučimo da samo znanjem i složnošću možemo dostići nikad odsanjani nivo razvoja Goražda, Kaknja i Tešnja. Odnosno, bojat ćemo se takvog znanja jer ono opet donosi drastične promjene, rak-ranu našeg društva.

A sve dok tako budemo razmišljali, kao miševi koji se boje izaći iz svoje rupe na svjetlo dana, dopustit ćemo da nam politika, društvo i loši međuljudski odnosi nastave ubijati djecu dvadeset godina nakon rata.

Ali i šta će nama Enes Hodžić pričati?! Znamo mi njega, kakav ba on i njegove promjene. Trebam počet pričat protiv koga ne treba pa pos’o izgubit. Pusti ba šuplju, daj šta pametnije. I de mala jedan slučajni otkucaj…

Komentari

komentara