Dragan Bursać: Neće bog u fašistu svog!

    Kad je Mile Kekin prije par noći u trenucima nesanice napisao pjesmu u kojoj veli ""Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete, ja nisam vaš, moji su dobili '45" vjerovatno je znao da je zabio glogov kolac u vampirska prsa svakog poštenog fašiste.

    264

    Međutim, nije znao da je promašio srce. Ubo je, da prostite, isuviše desno. Srce je uvijek lijevo. I kod fašista. Pjesma u maloj manufakturnoj produkciji, postala je preko noći viralni ideološki hit i probudila, velim, neubijeni i neuništivi fašistički duh. Iskreno taj duh nije duh, nego konkretno tijelo i nije uspavan, već je više onako, kao hrčak na kristal methu.

    Znam te, znaš me

    Prije analize novoprobuđenog i nikad ubijenog klerofašističkog ustaštva red bi bio reći kako je Kekinova pjesma postala pravi hit na srbijanskim portalima. Svaki srpski naci, potvrdio je slovom, brojem i lajkom kako “i među Hrvatima ima ljudi, ali im ni tad nije verovati”.

    Dabome. Ali.

    Ali, fenomenološki, neviđeno zanimljivo je bilo posmatrati reakcije hrvatskog plebsa predvođenog mladim jastrebovima koji, evo, već par dana pljuju po “Mili četniku”. Masovno. Da masovnije ne može biti. A, opet individualno.

    Pa, kako, majku mu, egzistira taj latentni hrvatski individualni fašizam. Fašizam, a individualnan??? Ima li to iđe na svijetu i postoji li? Postoji kako da ne. A, funkcioniše ovako-Ja, taj i taj Hrvat drevnih hrvatskih korjena odgovorno tvrdim da su komunisti ’45, osakatili Hrvatsku, a da je tek ’95 oslobođena. Ja-taj i taj Hrvat iznosim svoje individualno mišljenje.

    I šta je nezgodacija sa ovim iskazom? Pa nezgodacija je mnogo. Kao političkih eskapada Miroslava Lazanskog. Ne zna čovjek odakle da krene. A, od početka je najbolje.

    Mefistofel iz Mrduše Donje

    Ima u tom hrvatskom retromaspokovskom izričaju neki đavo. Neki mefisto koji zanavijek ujedinjuje naciju, samo malo udesno ka fašizmu skrajnutu. I tu masovnost ne potpisuje autor ovih redova, nego hrvatska realnost. A, ona je iz latentne klerofašističke faze prerasla u nešto što se zove masovna “Orbanova čorba na slavonski”.

    Ideološki, u toj terminološkoj pomračini izjednačen je jedan totalitalitarni sistem poput komunizma sa fašizmom. Ovo površno teoretisanje koje su i teoretičari Zbignjeva Bžežinskog odbacili, nekako je retroaktivno zaživjelo (po ko zna koji put, na hrvatskom tlu). Samo!

    Jednom za svagda, fašizam je istorijski i u savremenost situiran pokret i ideologija koja živi. Promijeni ime tu i tamo, ali živi. Komunizam NIKADA NIGDJE U ISTORIJI ČOVJEČANSTVA nije postojao. Uz svu dobru, lošu, srednju volju i represije. Dakle, hrvatski nacionalisti i klerofašisti od ’45 do ’95, ako ćemo biti posve ispravni imali su problem kompleksa niže vrijednosti sa samoupravnim socijalizmom. Imali su problem sa najnaprednijim oblikom, bar teoretski, društvenog ustrojstva. Sartr tako veli. Nija đavo da je sljedbenik Tomsona naspram jednog od najvažniji egzistencijalističkih filozofa inteligentnije biće?

    Zaboraviti Solin

    Prc, naravno da jeste!

    Naravno da je Sartra i prosječnog jugonostalgičara, koji se referiše na Solin i uspostavu samoupravljanja demantovala realnost. U balkanskoj dijalektici  tako su devedesetih vaspostavljeni neoliberlni kapital-odnosi. To svi znamo. Znamo da je Hrvatska bila pod agresijom JNA, da je Vukovar uništen, da su gradovi bili pod opsadom ili razoreni-Od Dubrovnika do Karlovca.

    Ostaje mistika, zašto je odbrambeni rat u Hrvata, ovaj zadnji, koristio ustašiju i fašizam kao pogonsko gorivo? Ili možda nije misterija. Možda je baš normalno zazivati Maksa Luburića, Antu Pavelića i ostale fašiste. Kad mogu Srbi, mogu i Hrvati.

    I čak ovo fašističko ustaško pojanje bi možda, samo možda imalo neki uvrnuti trenutni smisao, da nije isplivala ta velika masovka. Ta užasna stereotipija, koja zija i urliče i nakon Kekinovih stihova.

    Retro apdejt

    Rat ’91-’94, zapravo je bio ideološka osveta ustaša i fašizma, a ne vaspostavljanje neke nove, demokratske Hrvatske. To je na kraju krajeva potvrdio i Franjo Tuđman, to potvrđuju svi oni željni beatifikacije Alojzija Stepinca, to iz dana u dan utemeljuju svi oni što bi na kolac nabili Olivera Frljića, Viktora Ivančića ili Milu Kekina. To je čitav onaj korpus ljudi, masovno histeričnih razmjera, koji prave aplikaciju-Gdje si bio ’91, nadajući se kako će se aplikacija sama od sebe apdejtovati u onu- Gdje su nam djedovi bili ’41.

    I upravo tu leži sva nezgodacija Kekinovih profetsko-intuitivnih stihova. Ne samo da Kekin veli kako su “njegovi” dobili Drugi rat. Kaže nešto još grđe.

    Kaže. “Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete,

    I serem vam se na nijanse, znam tko je pred zid vodio đake,

    Nisu sotone punili vagone, već nečiji djedovi i bake

    Kekinu, kao da nije dovoljno, što bode oči lokalnim fašistima, nego, ničim izazvan, proziva pretke blagousnule. Proziva djedove, bake, sav taj fini kličući svijet NDH, koji je ili gledao i (ili) aktivno učestvovao u kvislinškoj kolabofacionističkoj tvorevini, saveznici nacističke Njemačke i fašističke Italije.

    Kekin, upravo dekonstruiše i ništi tu bolesnu vezu “pogrešne strane” Drugog rata i domoljublja i pobjede u zadnjem ratu.

    Ništi Kekin, ali ne nište lokalni fašisti. Jer, za Stepinca miloga, koji je smisao “Blijeksa” i “Oluje”, ako je sa neba nije aminovao Ante Pavelić. Pa nije to novonastala Republika Hrvatska od juče. To je tisućljetna državetina sa arijevskim krojenima na iranskim visoravnima, sa Zvonimirom, sa Starčevićem, kasnije Pavelićem, pa sve do Mate, Bobana i slobodnog čovjeka Branimira Glavaša. To je kontinuitet. Sa tim se ne raskida. Od toga se ne ograđuje.

    Jer, da se ko ogradio, ne bi 99% mladih u Hrvata nazivalo Kekinu dobar dan na kocu, ne bi mu pozdravljalo užu i širu familiju, niti bi se bunili što su “njegovi” pobijedil ’45.

    Partizanska sramota

    Sva je muka što je Hrvatska dočekala, nedočekano. Dočekala je situaciju koje bi se i Titov general Franjo Tuđman postidio. A, to je upravo sam stid. Stid djece čiji su djedovi i pradjedovi bili partizani. Stid je golem u Hrvata po ovom pitanju. Više se dobri Hrvat stidi djeda pod petokrakom nego, štaznam Litvanac svoga pretka u pokretu otpora. Na to je izašlo, rođaci!

    Apsurdno, kaže Kekin, kako nema sivog. Ili je crno ili bijelo. Još apsurdnije, fašisti Hrvatski se slažu. Svi do jednog su za 50 nijansi crne. Bezpogovorno. Onih par nacionalnih gubavaca, izopćenika, tek su potvrda snage i homogenosti desnice, koja je i centar i autanazirana ljevica.

    I zato, zaista fašizam jeste vječan. Čak ga mrzi  da se mijenja, koliko je moćan. Neoliberalni kapitalizam, tek je ekonomski frejm, dvorište u kome fašizam sazrijeva.

    A, komunizam, socijalizam, pa i Kekinova pjesma? Tek puki idealistički imaginarij, koji će, kako sada stvari stoje, sa novim hrvatskim ministrom kulture, sa Karamarkom, sa Kolindom i ostatkom drim tima, velim taj puki ubogi ideal, biće i iz glava manjine protjeran.

    Jer neće bog u fašistu svog!

    Komentari

    komentara

    Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.