Više od deset mjeseci od općih izbora, a manje od tri mjeseca od formiranja vlasti, Bosna i Hercegovina ponovo je ušla u period teške neizvjesnosti i političke nestabilnosti iz koje se izlaz ne nazire.
Prema mišljenju mnogih, ova je kriza najteža od Dejtonskog sporazuma, a dolazi u specifičnoj godini, u kojoj se obilježavaju dvije decenije od historijskog potpisa, ali i genocida u Srebrenici.
Kratkotrajno osvježenje u vidu usvajanja Zajedničke izjave o EU, a potom i aktiviranja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, pokazalo se pukom iznimkom koja je bila rezultat snažnog pritiska Njemačke i Velike Britanije te snižavanja uvjeta zvaničnog Brisela. Od evropskog zamaha – ništa.
Naprotiv, zemlja je vrlo brzo kliznula u krizu goru od one iz 2014., izborne godine.
Kroz šest ključnih tačaka analiziramo prave razmjere trenutne destabilizacije, jer i optimisti na Zapadu nerijetko kažu – morat će nam biti gore prije nego što nam postane bolje.
Propast EU agende
Izjava spremnosti za EU reforme koja je potpisana bila je lagan zadatak u odnosu na formiranje pravog programa za potrebne promjene – odnosno EU agende. Ali za usvajanje EU agende ova vlast nije imala dovoljno kapaciteta.
Odbijanje iz RS samo je jedan razlog, dok je i sam tekst predložene agende naišao na niz kritika. Put do njenog usvajanja, kao i rješenja za mehanizam koordinacije, u ovom trenutku blokiran je do daljnjega, bez ikakvih naznaka kada i kako će biti deblokiran.
Raspad parlamentarnih većina
Vlada Federacije BiH i zvanično više nema parlamentarnu većinu. Vlada Republike Srpske je pred smjenom, a ni Vijeće ministara BiH više nema bezuvjetnu podršku većine u Parlamentu BiH.
Dio kantonalnih vlada u FBiH nije još ni formiran, a one koje jesu, poput Tuzlanske i Sarajevske, na klimavim su nogama. To znači da niti jedan nivo vlasti u BiH ne funkcionira u cijelosti, dok je veći dio potpuno paraliziran. To je, prema svemu sudeći, rezultat pokušaja da se vlasti formiraju mimo volje građana koji su, većinski, tražili suštinsku promjenu, a dobili ono protiv čega su se borili na februarskim protestima.
Finansijski kolaps kuca na vrata
Rupa u budžetu FBiH iznosi najmanje 646 miliona KM, dok je u RS taj iznos blizu 300 miliona. Vlade nemaju gotovo trećinu potrebnog novca da isplate potrebe, uglavnom, plaće budžetskih korisnika. Bez finansijske injekcije Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), do jeseni će presušiti sve kase. Ali MMF je čvrst u stavu da novog kredita neće biti bez reformi. A reformi nema bez funkcionalnih vlada. Unutrašnji i vanjskih dug već sad rastu, a vlasti ne isplaćuju redovne obaveze. Jasno je, prije konačnog kolapsa države doći će onaj finansijski, koji već kuca na vrata.
Teške reforme i sindikalne prijetnje
Sve i da se vlast nije raspala, da postoji parlamentarna većina, reforme koje BiH mora provesti su dovoljno teške da bi izazvale društvene potrese. To najbolje govore žestoke prijetnje sindikalista da će demonstracijama spriječiti izmjene radnog zakonodavstva i smanjenje prava. Šta će tek biti kada i ako zbog smanjenja javne potrošnje krenu otkazi i snižavanja plaća? Socioekonomske reforme koje su ove vlasti pristale provesti nisu mačiji kašalj. Možda im je, stoga, i jedini izlaz da ih zbog krize vlasti koju su izazvali nikad ne provedu.
Tenzije u regionu
Nevolja nikad ne dolazi sama. Tenzije u regionu, posebno u Makedoniji, na Kosovu, ali i (ne)suočavanje Srbije sa zločinačkom prošlošću ne doprinose, zasigurno, ni stabilizaciji u BiH. Utjecaj vanjskih faktora uvijek je u BiH bio značajan, posebno u vremenu kada se interesi velikih sila prelamaju preko Balkana. Bespotrebnim kompliciranjem odnosa s Crnom Gorom u vezi sa Sutorinom naše su vlasti doprinijele tenzijama u regionu.
Izazov borbe protiv nasilnog ekstremizma
Pošast terorizma i nasilnog ekstremizma globalna je opasnost koja se ne smije potcijeniti. BiH će, htjela ili ne, biti dio svjetskih napora u borbi protiv prijetnje koja ne bira žrtve. Jer, ako ove bh. vlasti ne budu kooperativni partneri, međunarodna će koalicija pronaći druge. Država će dugoročno biti obavezna angažirati značajne kapacitete, logistiku i institucije u borbi koja neće biti ni laka ni jednostavna. Ali drugog izbora nema.
