Fadila sam poznavao gotovo 15 godina. Zvali su ga Srebreničanin. Tih, miran čovjek, o sebi pri sebi. Radio je u kafiću blizu Katedrale kao konobar. Nikad ga niko nije vidio da se nasmijao. U njegovim očima čitala se tuga kojoj lijeka nema.
Mnogi su njegov izgled poistovjećivali s nadimkom Srebreničanin. To im je objašnjavalo zašto je ovaj čovjek ovako odsutan i nezainteresovan za sve osim za posao koji je čestito radio. Kafić je bio vlasništvo njegovog poznanika iz krajeva odakle je. Taj je imao sreću da je davno prije početka rata došao u Sarajevo. I bavio se raznim poslovima.
-Dat ću ti da konobarišeš. Poznavao sam tvoje roditelje i brata ti. Žao mi je što su poginuli i želim ti da ih jednog dana pronađeš i da se i ti napokon smiriš. Čini mi se kao da sebi zamjeraš što su oni bili s tobom u koloni, pa nestali, veli mu Nasko, čovjek koji je bio snalažljiv i onda kada su drugi ratovali.
-Hvala ti, radit ću ovdje, ali svejedno mišljenje o tebi i takvim kao ti neću promijeniti, kazao mu je uvijek smrknuti Fadil.
Ugledao sam ga neki dan na Kovačima. Došao da prouči Fatihu svom prijatelju Zulfi iz starog kraja. Ratni su drugovi. Kada je svima postalo jasno da je Srebrenica prepuštena sama sebi, valjalo je spasavati živu glavu. Mnogi, nažalost, nisu preživjeli srebreničku golgotu. Zulfo je uspio da dođe do Tuzle. Poslije se preselio u Sarajevo. Dobio je neki stančić i svaki čas je očekivao deložaciju. Imao je već rješenje koje mu je stiglo poštom. Zakazan je i datum. Umro je neki dan, prije nego su na vrata pokucali oni što u djelo provode sudske odluke.
Kada sam Fadila sreo na Kovačima, nekoliko dana nakon 11. jula, učinio mi se nekako usukan, smežuran. I kose je imao manje. Bio je mršav, kost i koža. Bože, pitao sam, se šta se još moglo dogoditi ovom nesretnom čovjeku. Bio mi je drag, viđao sam ga u onom kafiću kod Katedrale. Bio je u svoj toj svojoj nesreći dostojanstven. Skoro su mi kazali da više ne dolazi na posao. Iznenadio sam se. Mora da je neka nevolja posrijedi, pomislio sam.
-Fadile, šta je s tobom. Nisam te vidio nekoliko mjeseci, a u kafiću mi rekoše da više na radiš.
-Ništa.
-Kako ništa, ne izgledaš baš najbolje.
-Izvinjavam se što izgledam ovako kako izgledam. Šta sam svašta preturio preko glave i ne mogu biti drugačiji, odgovori Fadil, ali mi nekako bježi pogledom, negdje ustranu, kao da nešto krije.
-Mora da nešto nije kako treba, pokušavao sam da Fadila nagovorim da progovori.
Ali, uzalud. Kao da se zakleo da neće ništa reći. Gledao sam ga ovako utučenog i bilo mi ga je žao. On je dobar čovjek, bio sam siguran. A nesreća kao u inat bira one bolje, uhljupima se nevolje rjeđe događaju.
Odjednom, Fadil se okrenu prema meni i progovori:
-Ma šta očekuješ da kažem. Vidiš ovog mog Zulfu što je nedavno preselio na ahiret. Umro čovjek od života. Borio se i šta je dobio. Rješenje o deložaciji. Nije htio da dočeka tu sramotu. Pozvao je smrt da mu dođe prije vremena. Tako i većina nas što smo preživjeli srebrenički džehenem završi, boreći se za posao i krov nad glavom. Znaš šta, prijatelju. Patim za majkom, babom i bratom. Nikako da im pronađu bar jednu njihovu košćicu da im na mezar mogu otići.
Kazat ću ti da sam se nasitio priča o nama Srebreničanima, kako smo mi jadni i bijedni i da nam treba pomoći. A najteže mi pada kada neko hoće da nas sažaljeva.
To ljudi iz kraja odakle sam ja nikada nisu mogli progutati. I onaj moj gdje sam radio u kafiću, stalno mi je govorio da bi imao više mušterija kada bi umjesto mene radila neka djevojka u minjaku. Zato sam i ostavio taj posao. A nemam snage da nosam vreće. Trgovac sam po zanimanju, a to mi niko neće dati da radim. Veza nemam, para još manje da podmitim. I šta ćeš. Da se smijem, ne mogu, da plačem, neću. Mogu da šutim. To nikome ne smeta, veli mi Fadil.
Sustiglo me. Sve ono što sam preživio u Srebrenici, potragu za svojim ocem, bratom i majkom nisam okončao. Sve me to izjeda, nešto mi horga po tijelu. Steže me u grlu, ne da mi disat’, ne da mi govorit’, ne da mi spavat’, ne da mi hodat’, ne da mi bolan kad ti kažem ni ove uparađene ljude oko sebe gledat, a pogotovu onog iz mog kraja, vlasnika onog okupljališta i onih što naivnim prodaju maglu, govori Fadil i sve više diže glas kao da želi da nadjača sve oko sebe.
-Neka Fadile, malo tiše molim te, na mezarju smo, rekoh.
-Uh, u pravi si, đe ću ‘vako pričat’ među ovim šehidima. Šta bi oni trebali da kažu, a ja živ, pa jadikujem i cvilim, dodade.
Fadil je živio odskora sam. Žena ga je napustila. Ali pričaju da se ne želi sudski rastaviti od čovjeka kojeg voli. Čak je i sobu iznajmila blizu njihovog nekada zajedničkog stana. Nadala se da će njih dvoje samo nakratko biti odvojeni jedno od drugog i da će uskoro opet biti zajedno, kada njen suprug savlada bolest koja ga je skolila.
Znao sam da je u toj srebreničkoj nesreći izgubio oca Izeta ( 50), majku Aliju ( (38) i brata Sejfu koji je bio mlađi od njega ( 17). O tome nerado govori.
-Teško je znati da ih nema. A bili su sa mnom u koloni. Nestali su, pa to ti je. Među ljudima osuđenim na smrt s nama je bježao i Tarik, moj komšija. Bio mi je k'o brat. Tarik je također poginuo. Našli su mu ostatke prije godinu i po dana i lani je bila njegova dženaza. Bio sam na njegovom ukopu. Malo sam prizdravio pa sam smogao snage i ovog 11. jula išao sam do Tarika. Nas dvojica smo ti bili što bi kazali k'o nokat i meso. Kuće su nam se gotovo dodirivale. Obojica smo radili u istoj firmi. I naše djevojke su bile drugarice Nejra njegova i Mina, moja, priča mi Fadil.
Dalje mi je u stvari kazivao o onome što je bilo za vrijeme ove posjete 11. jula 2010. Potočarima.
-Zgadilo mi se prijatelju, pa to ti je, veli vidno uzrujan Fadil.
Pored Tarikovog mezara zatekao je njegovu rodbinu. Došli mu brat Timur sa sinovima i sestra Kika. I Timur je bio u onoj nesretnoj koloni. Uspio je da dođe do slobode, Tarik nije.
-Fadile, prijatelju moj. Baš si me obradovao što si doš'o. Pa mi smo svašta preturili preko glave, veli Tarik prijatelju, koji je čekao da se on ispriča s rodbinom.
– Ma, znaš, uvijek se sjetim onih ljudi koje smo susretali. Mnogi su halucinirali, smijali se, otimali jedni drugima vodu i koricu hljeba, trčali prema četnicima.
Znaš kada smo naišli na onu jabuku divljaku, koliko smo se obradovali. Sjećaš li se onog brke što se prilijepio bio uz nas k'o flaster. Sve nam nešto govori kako je najbolje da se predamo, da nećemo izdržati. I odjednom mu izleti riječ ”bre”. Skolili smo ga. I meni bi dosta. Ostao je s metkom u čelu, doda Tarik.
Ti si bio cijelo vrijeme uz mene. Odjednom, kada su nas zasuli granatama iz tenkova, haubica, praga, topova, ti si se izgubio. Tražio sam te. Ali džaba. K'o da si u zemlju prop'o, podsjeća ga Fadil i dodade:
-Tebi ću reći. Pojedoh se moj jarane. Svega mi je dosta. Da me nije Boga strah, digao bi ruku na se. Ja ti više neću dolaziti kada su te godišnjice i kada te guzonje drže govore. Posjećivat ću te običnim danima da se nas dvojica ispričamo na tenane, a da okolo ne gledam one silne najnovije limuzine u kojima se šepure oni što će čitati dobro pripremljene govore, dodaje Fadil spremajući se da krene, ostavljajući prijatelja među hiljadama bijelih nišana što se čine kao velika poljana bijelih ljiljana.
-Čekaj, reci mi još nešto. A šta je to s tobom. Nekako si mi iskopnio k'o da ništa ne jedeš. Osušio si se, prijatelju. Jesu l’ to posljedice Srebrenice. Mora da ima tu još nešto, govori Tarik prijatelju gledajući ga svojim prodornim pogledom. A gdje ti je Mina. Zar niste skupa.
-Bili smo. Dojadilo joj da me gleda ovakvog nikakvog i stalno ljutitog i nezadovoljnog. Čim progledam, rondam. Nismo imali djece. Nije imala više snage da se bori s mojom depresijom, koja je bila duboka k'o najdublja rijeka. Možda je tako i najbolje. Mina je predobra i nije zaslužila da je maltretira neko svojom pričom i ponašanjem gubitnika. Stanuje blizu mene. Sretnem je, a srce mi lupa k'o katedrala. Ali, ne prilazim joj, više zbog nje. Šta ću joj ovakav nikakav.
Tako su govorila dvojica prijatelja. Jedan šehid, drugi ostao da se bori sa životom u miru. Kako će se to završiti? Mina mu je otišla. Babe, majke i brata nema ni u jednoj do sada otkopanoj grobnici. Nije me napuštalo neko ružno predosjećanje.
Otvorih neki dan novine, listam one strane gdje su obavještenja o ljudima koji više nisu među živima. Nešto me presječe. Poznati prodorni pogled gledao me s osmrtnice. Fadil je preselio na ahiret.
Bio sam na njegovoj dženazi. Došlo je puno ljudi, uglavnom onih iz srebreničkog kraja. Bili su i gosti iz Naskinog kafića. Pričaju ljudi da Fadil nije htio da više živi. Odlučio je da se pridruži onima koje je najviše volio.
Sutradan sam pročitao još jednu obavijest na stranicama osmrtnica.
”Molim Uzvišenog Allaha dž.š da mom Fadilu podari Džennet i vječni rahmet”.
U potpisu: Njegova Mina.
Fadil je izabrao put kakav je smatrao ispravnim. Da ne bi bio na smetnji i teretu njemu dragim ljudima.
( Mugdim Galijašević, priča iz knjige „Suza na mezaru“)
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.