Naslovnica Preporuka Intervju Filip Šovagov...

Filip Šovagović: Ljudi me još uvijek prepoznaju po ulozi Zadre u “Našoj maloj klinici”

94

Hrvatski glumac Filip Šovagović proteklih dana boravio je u glavnom gradu BiH gdje je snimao drugu sezonu serije “Žigosani u reketu”. Sa Šovagovićem smo, osim o seriji, razgovarali i o njegovoj dugogodišnjoj karijeri, ljubavi prema muzici, košarci, ali i Sarajevu, gradu u kojem je osamdesetih snimao svoju prvu seriju “Praški student”.
U seriji “Žigosani u reketu” tumači lik Krešimira, košarkaškog trenera u nekada slavnom košarkaškom klubu “Radnik”, koji je danas na rubu propasti. Serija govori i o drugoj šansi za prijateljstvo, za oca i sina, propalu karijeru te o potrazi za srećom generacije čije su najbolje godine obilježili ratovi. Filipov unutrašnji okidač zbog kojeg je prihvatio ulogu u ovoj seriji je između ostalog i ljubav prema košarci.

“Ja sam se bavio košarkom kao klinac i kada sam upisao akademiju to je prestalo. Osim toga, bilo mi je genijalno da mi u fokus života uđe sport. Općenito i u profesionalnom i privatnom životu i to je za mene u ovim godinama posljednja šansa da počenem razmišljati o sportu, a ne samo o bizarnim temama kojima se bavim. Trenutno radim jednu dramu o narkomanima i između tih tema koje nisu nimalo lake ja pola dana provodim u košarkašoj dvorani, što je meni zaista relaksirajuće”, rekao je Šovagović.

Serija se već skoro godinu prikazuje u susjednoj Srbiji, a kod nas je tek počela prva sezona. Dosadašnje reakcije publike su i više nego odlične.

“Lani, dok sam boravio u Beogradu, uživao sam. Ljudi te prepoznaju. Kažu da gledaju seriju i tačno se po licima može vidjeti koliko im se dopada. Iz perspektive artističkih analitičara i kritičara bavljenje svime osim arta je gubljenje vremene, a ja baš mislim da se umjetnost ne može dogoditi ako nemaš i druga iskustva. Ja jednostavno uživam ovdje, upoznao sam divne ljude i shvatio sam da te kolege čine boljim. Što su oni bolji, i ti se provlačiš uz njih”, rekao je.

No, iako serija kod publike kotira veoma dobro, Šovagović je ipak ne gleda, jer već deset godina u svom domu nema TV prijemnik.

“Kući nemam TV, ne zato što ga ne volim, već zato što ga previše volim. Proveo sam djetinjstvo pred televizijom. Ležao sam kraj TV-a, svi su me preskakali, roditelji, sestra, a ja bih ležao okružen hrpom čipsa i Kiki bombonama. I gledao bih sve. Što je sadržaj bio bezvezniji i tuplji, ja sam u tome više uživao. I kad sam vidio da sam postao teški ovisnik o tome, onda sam se riješio televizije”, objasnio je Šovagović.

Ljubav prema Sarajevu

Osim toga, Šovagovića je u jednoj sasvim drugačijoj ulozi, ulozi muzičara, publika mogla gledati u klubu Jazzbina gdje je nastupio sa svojim prijateljem Fadilom Abdulovim. Svirka je protekla u dobroj atmosferi, a duo je svirao 65 minuta bez prestanka.

“Mi nemamo diskografske poduhvate pa nam je ponekad teško dešifrirati kako se publika osjeća. Kada sviramo, uvijek se bojimo te tišine koja se dešava između pjesama i to je najveći strah koji imaju neiskusni muzičari, ali sada nam je prvi put uspjelo da kapitaliziramo taj fenomen tišine. Sve nam je sjelo i prvi put smo svirali 65 minuta da nismo stali”, kazao je.

Ovaj vrhunski glumac, koji je u svojoj dugogodišnjoj karijeri imao više od 60 uloga na televiziji i u filmu te pozorištu, našoj publici ostao je u sjećanju po ulozi Zadre u seriji “Naša mala klinika”, ali i po ulozi u Oscarom nagrađenom filmu “Ničija zemlja”.

“Kad god šetam Sarajevom ljudi me zovu ‘Zadro, Zadro’, pa pitaju ‘Gdje su ti zubi?’, ‘Gdje ti je Helga’, a onda obično slijede molbe za fotkanje. Onda se moraš fotkati, onda ‘Daj s blicem, bez blica’ i sve to zbog Zadre. Obično mi prilaze djeca pa mi onda nije ni teško. To je obaveza koja me zabavlja”, kazao je na početku našeg razgovora Filip Šovagović.

Ljubav između Šovagovića i Sarajeva duža je od tri decenije, a za naš glavni grad vežu ga mnoge lijepe uspomene, jer je tu snimio svoju prvu seriju “Praški student”, stekao mnogo prijatelja i zavolio burek.

“U Sarajevu sam snimio svoju prvu seriju, ’88. godine sam ovdje živio dva mjeseca. Tada sam zavolio burek i uvijek mi je bilo interesantno zbog čega je samo ovdje burek samo pita s mesom i nikada to nisam uspio odgonetnuti. Osim toga, ovdje imam puno dragih prijatelja. Drago mi je da se u Sarajevu opet osjeća život iako je bilo trenutaka kada sam mislio da će svi otići iz ovog grada”, rekao je.

Gluma kao stil života

Osim što se bavi glumom, Šovagoviću nije strana ni uloga reditelja. No, još ne zna gdje bi se žanrovski svrstao te još uvijek traži svoj put kada je riječ o rediteljskom poslu, ali kada je riječ o glumačkoj profesiji, ona mu je jednako izazovna kao i na početku karijere.

“Ja vam da glumim stalno. U Gavelli sam 20 i nešto godina, ali ja bih vam u tim podjelama uloga bio posljednji. I svakih deset godina dobijem neku ulogu, i onda me prijatelji pitaju što ne glumim. Međutim, ne znaju da se svakoj ulozi, pa makar ona bila i najmanja, moraš potpuno posvetiti. U biti, nema tu velikih i malih uloga, već velikih i malih glumaca (smijeh)”, rekao je Šovagović.

Kad smo spomenuli velike glumce, nismo mogli a da se ne prisjetimo njegovog oca, renomiranog hrvatskog glumca Fabijana Šovagovića koji mu je bio velika podrška i uzor u glumi.

“On me je spremio za akademiju i pratio moju karijeru dok je bio živ. Nije bio zadovoljan sto posto, jer sam se stalno nešto bunio, ali sam vremenom shvatio da je najbolje da šutim i da obavljam svoj posao. Dok to nisam shvatio, on je bio nezadovoljan, a u međuvremenu je umro i nije doživio moje prosvjećenje koje se dogodilo naknadno”, rekao je.

Za sami kraj našeg razgovora Šovagović nam je otkrio i kako u narednom periodu planira objaviti svoju prvu gramafonsku ploču koja će se zvati “Demo”, a njegovu predstavu “Cigla” sarajevska publika bi uskoro mogla pogledati u Kamernom teatru.

 

Visoko.co.ba/klix.ba

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.