Naslovnica Kolumne Koji filter v...

Koji filter vi koristite?

Za Visoko.co.ba piše: Amina Hodžić

506

Kada kažem riječ filter, na šta pomislite? Do neki dan moja asocijacija je bila filter za čaj ili filter za usisivač. Ali u jednom danu se to promijenilo. Šetam kroz grad i ugledam grupu djece kako se nešto dogovaraju. Pažnju mi je zaokupio mobitel koji su držali u sredini kruga i primjetila sam da spremaju fotografije koje će objaviti na Instagram. Ništa neobično, normalan prizor u današnjem vremenu, ali mi je bilo itekako zanimljivo da vidim da djeca, od 9-10 godina vode računa da li im je lice ispeglano? Stavljaju filtere, mijenjaju boju, oblik lica, veličinu očiju itd… Govore rečenice tipa:” Jao užasna sam tu, briši sliku! Ne taj filter, stavi ovaj, vidi kako mi je nos mali. Jao kakve trepavice imam, objavljuj to odmah!”

Pokušavam da shvatim kako je moguće da tako rano djeca prestaju biti djeca. Tako brzo dolaze u taj lažni svijet u kojem imamo savršeno definisane ideale ljepote, uspjeha, sreće. Tako rano im je serviran život kojem trebaju da teže da ni nemaju vremena da sami pokušaju razmisliti i shvatiti šta je to zaista što im je bitno. Uče se i veoma brzo se nauče i uklope u svijet društvenih mreža, svijet gdje vrijednost određuje broj lajkova i pregleda. Djetinjstvo, bezbrižni period života, kao da postepeno postaje stvar prošlosti, jer danas djeca su tako mala preokupirana i opterećena stvarima koje bi trebale da budu u najmanju ruku njima nedostupne, a u konačnici nebitne. I tako počinju svoje živote da kreiraju prema tim idealima, prestaju biti ono što jesu i ono što bi mogli biti (orginal) i postaju taj ideal.

Nastojim da razuvjerim sebe da to i nije tako, nastavljam da hodam, ubjeđujem sebe da pretjerano razmišljam i analiziram. Kažem sebi djeca su to, zanimljiva aplikacija i to je sve. Gledam idući prizor koji je bio baš ispred mene. Roditelji šetaju sa sinčićem, neka gospođa prilazi i po načinu na koji prilazi i govori djeluje mi kao neko veoma prisan toj porodici. U jednom trenutku je upitala dječaka:” Ma medu slatki, jesil ti mene poželio?” A dijete kao iz topa ( bez filtera) odgovara:” Nisam.” Prva sam se ja začudila tome, jer nije djelovalo kao logičan slijed konverzacije. Roditelji su sledili svoje lice samo na trenutak, a zatim su stavili svoj filter, nasmijali se i rekli:” Ma to se on samo šali, nešto u posljednje vrijeme samo kontrira. Mnogo Vas je poželio, neki dan baš je pitao za Vas, Vi nama dođite kada god možete.” Gospođa iako svjesna da nije tu u pitanju nikakva promjena ponašanja, stavila je svoj filter i nastavila istim tonom u skladu sa novom situacijom:” Ma naravno, medu slatki. Hajde uživajte pa ćemo se vidjeti.” Razgovor je trajao možda još koji trenutak, ali nisam pratila jer sam u tom trenu potpuno odlutala u svojim mislima.

Svjedočila sam još jednom obliku filtera, ali nije bilo u pitanju peglanje lica. Nego peglanje rečenica, situacije, stvaranje prijatne konverzacije i za jednu i drugu stranu. U toj konverzaciji malo toga je bilo stvarno, peglanje je bilo veoma efikasno, filteri su učinili svoje, jedino što je bilo iskreno i stvarno je dječiji odgovor ” nisam”. Gospođa je otišla, a onda je uslijedilo ono što sam i očekivala. Roditelji su spopali dijete kao da je učinio kakav zločin, krenuli su da mu objašnjavaju šta nije bilo u redu sa njegovim odgovorom, šta je trebao da kaže, kako je trebao da se ponaša… A dječak je samo odgovorio:”Nisam slagao.”

I tako to i ide, od iskrene djece koji govore sve što im je na mislima, kada se otkrije taj filter, kada nas nauče kako da ga koristimo, postajemo neka nova verzija nas. Stalno se dešavaju filtrirane konverzacije, postavljamo pitanja na koja unaprijed i ne želimo saznati odgovor, odgovaramo šta druga strana želi da čuje. U toku konverzacije ne slušamo osobu šta nam govori, nego posmatramo, analiziramo nešto sasvim drugo, i baš u trenutku kada su dva svijeta trebala da dožive neki sudar, stvore povezanost, neko sjećanje, mimoiđemo se u konverzaciji i poslije svako nastavi svojim putem.

Filter iz navike prelazi u instinkt, i baš taj instinkt da se uvijek ponašamo u skladu sa određenim pravilima, da govorimo ono što drugi žele da čuju, da izgledamo onako kako se od nas očekuje, stvara jedan novi svijet gdje niko od nas nije sav svoj. Stalni pritisak da uradimo sve onako kako je ispravno, stvara mnogo veću udaljenost u konverzaciji i odnosima među nama nego da se nismo nikako ni pozdravili. Postajemo programirani, neiskreni i ukratko jedan veliki filter. U nama se kupi sve ono što je stvarno, iskreno, vrijedno, ljudsko, bitno, a spoljašnjost je neka sasvim druga osoba.

Shvatih da i ja koristim taj filter, nesvjesno, nenamjerno, i ne samo da ga koristim, nisam ni znala da mi se nalazi na očima. Postoje stvari koje želim da vidim, i njih ne mašim, i stvari koje izbjegavam. Moje iznenađenje na dječiji odgovor je moj filter, taj očekivani slijed rečenica, očekivana reakcija, osmijeh. Filter ponekad koristimo kao zid između nas i ostatka svijeta, najbolji način da nas niko ne shvati, jer ako nas shvati, možda se povežemo, ako se povežemo, postaćemo bitni jedni drugima, a to otvara mogućnost da nas neko nekada razočara. I zato svjesna sam koliko je vremena potrebno uložiti da se ovo prekine, odluka je samo na pojedincu, jer znam da želim živjeti bez tih slojeva filtera ispod kojih se krije stvarna ja. Moj život može samo biti ljepši i stvarniji kroz iskrenost i povezanost. Neću imati mnogo ljudi oko sebe, ali imat ću one prave. Možda je vrijeme da svi postavimo sebi pitanje koliko filtera u svakodnevnom životu koristimo?

Filter nije šminka, filter je strah da izađemo iz kuće bez nje. Filter nije fotografija sa leptir efektom, nego nezadovoljstvo kada se vidimo bez njeg. Filter nije ono što kažemo ispravno, nego strah da ne izgovorimo nešto pogrešno. Filter postaje mnogo veći problem nego što mislimo, nije samo trenutni odgovor, pokret ili fizički izgled, on stvara od nas emocionalne invalide. Još gore od toga kada želimo biti nešto što nismo, jeste kada želimo biti nešto što ne postoji. Filteri su u nama i svugdje oko nas, guše nas, postajemo zarobljenici vlastitog tijela i vlastitih osjećanja i misli. I sve to me navodi da se pitam, šta je pogrešno u dječijem odgovoru “nisam”? Apsolutno ništa. Čak što više, trebamo se tjerati i češće biti iskreni prema sebi i drugima. Osluškivati samu srž svoga bića jer samo tako i možemo biti sretni. A ako je kasno, i ako ste zaboravili kako, ugledajte se na ono što ste nekoć bili vi, ugledajte se na djecu, ona znaju odgovor na pitanja koja sebi još ni nisu postavili.

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.