Iz Politikinog zabavnika, od datuma 1. januar 1988. godine
“Preko moje ćuprije može da pređe i najteža lokomotiva”, kaže čovjek koji je svojim rukama podigao sedamnaest kuća.
“Odužio sam se sebi i precima, a pomogao znanom i neznanom”.
Ni pola sata hoda od Visokog, stojimo na obali Fojnice, čiste pritoke sve prljavije rijeke Bosne i razgovaramo s Asimom Kazaferovićem, zagledanim u novi most od betona i željeza, djelo njegovog nauma, para i dlanova.
“Moji su, starinom, Sarajlije”, počinje svoje kazivanje ovaj šezdesetogodišnjak. “I niko od nas nike bio đoksuz, nikogović, izdanak porodice koja nema neku svoju tradiciju. U mojoj je to podizanje zadužbina. Još moj čukundeda, poznati trgovac hadži Kazafer, što će reći “lav” ili “junak”, sagradio je u Sarajevu dvije daire – velike trgovačke magaze. U Varešu još stoji ćuprija mog dede hadži-Avdage Kazaferovića. A i kad sam ja bio dječak, uvidjevši da volim rad i da mi ništa nije mrsko, moj stric, mudar i učen čovjek reče mi: Dijete, gledaj da jednog dana napraviš svoju zadužbinu. Ti ćeš to moći…
Godinama kasnije, radeći, stičući i putujući svijetom, a prošao sam 29 zemalja, nosio sam u sebi amidžine riječi, k'o zavjet. Spoznao sam, čini mi se, sve strane novca i imetka, uvidio sam da je njihova moć nestalna i varljiva, kao i sam ljudski život. S godinama, došao sam do sve čvršćeg suda da velike pare imaju veliki smisao samo ako se od njih sagradi nešto što će koristiti mnogim ljudima, a ne samo jednom džepu i jednom insanu. Ostavi li čovjek, međutim, sve vrijedno što stekne i najrođenijim, otići će s ovog svijeta s gorkom mišlju da im je, možda, učinio lošu uslugu, da neće, naoko osigurani i bezbriži, cijeniti ni svoj, a kamoli tuđi trud. Tako sam učio svog sina i dvije kćerke, tako govorim i unucima. Jer niko od mojih predaka nije bio ni badavadžija ni batakčija, raspikuća.
S prvim sijedim na glavi, kad čovjek (ako išta ima u toj glavi!) počne sam od sebe da svodi račune, javio mi se u danonoćnim razmišljanjima – most. Možda to zvuči grubo i izgleda nevjerovatno, ali misao o mostu sve više me proganjala. Napravim li ga, kontao sam, neću iznevjeriti ni sebe, ni moje stare, a pomoći ću i znanom i neznanom.
Radio sam mnogo, znam nekoliko zanata. U mladosti sam imao radionicu za preradu kože. Kasnije sam bio transportni radnik, zatim auto-prevoznik, pa službenik. Meni se u životu ništa nije otelo: sve što sam naumio – ja sam doveo do kraja i sve svojim rukama. Evo i sad su pune žuljeva i sad s lakoćom mogu da podignem odraslog muškarca! A sagradio sam sedamnaest kuća…
Elem, tiho i strpljivo, skupljao sam pare i stavljao ih na štednu knjižicu. A prije 16 godina počeo sam da nabavljam građu za most.
Samo da koristi ljudima
Ove željezne grede i lukovi, sve ručno spojeno samo zakivcima, decenijama su služile kao željeznički most na rijeci Trstionici u Ćatićima. Kad je rashodovan i bačen u staro gvožđe vidio sam da je to izvrsna građa za moj budući most. Kupio sam je još 1971. i sklonio na sigurno mjesto.
Odluku gdje da podignem ćupriju nisam donio ni brzo ni lako. Želio sam da bude na mjestu gdje će ljudima najviše da koristi. Jer, ako se građevina kao što je most, i ne samo takva, sagradi i u najljepšem kraju, ali daleko od ljudi i njihovih potreba, odoše u havu, u vazduh, i pare i posao.
Iako sam o svojoj namjeri slabo pričao, uzdajući se najviše u samog sebe, od početka do kraja bilo je mnogo dosadnih znatiželjnika i čaršijskih “mudraca”, koji se nepozvani miješaju u tuđe misli i tuđe poslove. Tih već davnih godina ni odgovorni u opštinskim organima kao da nisu imali dovoljno sluha za ovu moju zamisao. Moja želja da Visokom darujem most činila mi se teško ostvarivom. Srećom, uspjeli smo, istina dosta kasnije i zajedničkim naporima, da napravimo most i između vlasti i jednog skromnog žitelja Visokog, koji je uvijek želio da pomogne svom gradu.
Dakle, poslije dugog razmišljanja, odlučio sam da most postavim ovdje, u kraju zvanom Luka. A evo i zbog čega.
Godinama sam gledao kako se žitelji sela Zbilje, s druge strane Fojnice, zlopate da bi stigli do Visokog. Po svakojakom vremenu morali su da pješače zaobilaznim putem više od pet kilometara da bi stigli na glavni drum. Ali, tu su ih, naročito đake, čekale druge, još opasnije nezgode: saobraćajnica nema trotoar, vozila je sve više, a samim tim i smrtnih slučajeva. U nekim godinama tu je ginulo i po desetak ljudi, najčešće djece. Nedaleko od mjesta gdje sam namjeravao da postavim most nalazi se i oko 50 vikendica, pa bi ova građevina itekako pomogla i njihovim vlasnicima. Najzad, ovaj živopisni kraj, čist, zdrav i blizu grada, biće veoma pogodan za odmor i šetnje visočkih penzionera.
Sad je i daleko – blizu
Kad sam se prije dvije-tri godine o svemu sporazumio s opštinskim organima i ovdašnjom mjesnom zajednicom Buci, radovi su počeli. Prvo sam, kopajući rame uz rame s radnicima koje sam sam doveo i platio, prosjekao i uredio pješačku stazu pored rijeke Bosne. “Radite koliko i ja i svima će biti dobro”, govorio sam im sve dok most nije bio gotov.
Napravio sam prilaze budućem mostu, debelim betonom zaštitio obalu, podignuo čvrste, armirane stubove nosače. U julu 1987. godine naročito vozilo dopremilo je 38 tona teške metalne dijelove za most.
Ne znam koliko sam za tu godinu dana ja sam radio na podizanju mosta. Pomagali su mi penzionisani rudari iz Breze. Uredno sam im platio. Živio sam za onaj dan, za onaj trenutak kad će dizalice, kao krunu, postaviti lukove. Sve ovo je bio težak, ali i veoma ugodan posao.
Prema projektu inženjera Milenka Pržulja, most je najzad bio gotov. Dugačak je ukupno 45 metara. Teški lukovi s lakoćom su se uklopili u cijelu zamisao. Odahnuo sam, gledajući kako narod, prvi put na tom mjestu otkad Fojnica teče, prelazi s jedne obale na drugu. Sad su im bliže fabrike i škole, pijaca i prodavnice… Sad im je bliži sav svijet.
Koliko novca je utrošeno za ovu građevinu? To zaista nije važno, ali sigurno mnogo manje nego što se misli, kao što je korist od mosta neuporedivo veća od tih para i tog truda. Znam da je ovo čvrsta i trajna ćuprija, koja će, potraju li mirna i sigurna vremena, nadživjeti ne samo mene, nego i Visočane koji se još ni rodili nisu.
Međutim, još imam posla oko prilaznih puteva. Zamišljeno je da se ovdje podigne i brana, uredi plaža i cijeli kraj pretvori u rekreacioni centar, moje ruke će opet biti potrebne. A za moju dušu odem ponekad predveče do Fojnice i mosta, gledam ga ovako kao sad, mislim na one davne stričeve riječi i misao Ive Andrića da svaki čovjek umire dva puta. prvi put kad umre on sam, a drugi kad propadne njegova zadužbina.
Zapisao: Ivan Lončar
Snimio Ljubomir Patrnogić
Visoko.co.ba/Arhiva Politikinog zabavnika, 1. 1. 1988. godine
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.