(FOTO) Uskrs u Visokom: U vremenu koronavirusa visočki franjevci posebno brinu o zajednici

1081
Foto: Kolaž

U Franjevačkom samostanu sv. Bonaventure u Visokom naizgled kao da se ništa nije promijenilo. Mir i tišina vladaju svake godine u blagdansko vrijeme jer sjemeništarci blagdane provode sa svojim obiteljima. Ove su godine zbog pandemije svojim kućama otišli već 11. ožujka. Isto tako, iako župna zajednica nije velika, s nutarnjom patnjom, prema uputama crkvenih i civilnih vlasti, izostala je njihova nazočnost u obredima Velikog tjedna. Na obredima okupljali su se fratri i sestre te u praznoj crkvi promišljali muku i smrt te slavili uskrsnuće Kristovo.

MARKETING

Početkom Velikog tjedna pokušali smo na neki način pokazati župljanima, s kojima smo često u kontaktu – pogotovo starijima, da smo uz njih te smo svima preko volontera i članova župnog pastoralnog vijeća u svaku kuću donijeli posvećeni kruh i maslinovu grančicu, nekoliko pisanica-jaja i primjerak časopisa Svjetlo riječi. Brojne njihove zahvale znak su naše vjerničke povezanosti i u ovim teškim danima. Župljanima, ali i drugim sugrađanima, fra Franjo Radman, visočki župnik i gvardijan, uputio je preko lokalnih medija prigodnu poruku i uskrsnu čestitku koja slijedi:

***

Slavimo najveće kršćansko liturgijsko slavlje. Cijeli je naš godišnji kalendar usmjeren upravo na ove vazmene dane svake godine, pa i ove, u slavlju Uskrsa susrećemo se s vlastitom egzistencijom postavljajući sebi pitanja: Tko sam? Zašto smo na ovom svijetu? Koji je smisao svega? Čemu patnja? Kamo zapravo odlazimo nakon ovog života?

Iako ih postavljamo, odgovore bismo rado odgodili i odgurnuli od sebe. No, u trenu poput sadašnjega shvatimo da je život postao prebrz te da su prošle mnoge godine i brojne svetkovine, a da smo na ova pitanja odgovore tražili ipak samo površno. Ako smo ih i našli, često ih je zaglušila buka svakodnevice. Toliko smo puta stoga čeznuli za mirom i tišinom.

Sestre i braćo, ove godine naš ubrzani životni hod i svakodnevnu jurnjavu zaskočila je nevidljiva i opasna bolest koja hara svim kontinentima. Zaustavila je tvornice, prizemljila zrakoplove, ukočila vlakove, utišala brujanje automobila i sve nas stavila pred realnost nas samih, u vanjsku i nutarnju tišinu. Tišina je to koja ovih dana gromko odzvanja također u našim crkvama i kapelama, ispovjedaonicama i vjeronaučnim dvoranama. Takve pak tišine nismo bili željni. Postala nam je breme i teret. Ipak, unatoč svemu, ona je možda naša šansa i dar s neba. Nemojmo je tako olako odbaciti kao neplodnu. U njoj se zasigurno kriju važni odgovori na smisao našega postojanja.

Vrijeme priprave za svetkovinu Uskrsa završava se najtežim Isusovim uspinjanjem prema vrhu Golgote. Mi se toga uspona tijekom Korizme sjećamo moleći pobožno Put križa te slušajući izvještaj muke Gospodnje na Veliki petak. Isus mora svladati uzbrdicu, ali On treba također iznijeti teški križ osude na kojemu će biti razapet. Promišljajući o tome stojimo pred tajnom zla i patnje. Stojimo pred tajnom nemoći. Tu se, u golgotskoj šutnji, rađaju ranije spomenuta pitanja o smislu, pokori i nošenju križa, na koja kao da je odgovorilo vrijeme koje trenutno živimo. Upravo ono otkriva čovjekovu bespomoćnost i pritisnutost križem. Doista je tužno čuti brojke stotina i tisuća umrlih u jednom danu. To su Korizma i Golgota kroz koju ove godine prolazimo, zajedno i pojedinačno.

Dragi prijatelji, nosimo strpljivo ovaj križ! Znam da ovu stvarnost nije lako živjeti. Osjećamo: nedostaje nam blizina, iskren stisak ruke, pogled pun suosjećanja, zagrljaj Vjerujem da svakomu nedostaju članovi obitelji u zajedničkom uskrsnom slavlju, i još puno toga što bismo u ovo proljeće mogli staviti na popis želja… Dugačka bi to bila lista – trenutno teško ostvariva. Pa kamo onda ide naš život? Prema onome što trenutno čujemo, kao najjači odgovor – ispriječilo se groblje! Vidimo kako se životi brzo gase i kolone kamiona odvoze umrle na groblja diljem svijeta.

Međutim, treba jasno i glasno kazati: za nas vjernike – groblje nije odgovor na postavljeno pitanje! Navaljeni grobni kamen nije bio odgovor ni apostolima, Majci Mariji i malom stadu prvih Isusovih učenika. Mi u ovim danima možda zbunjeni i uplašeni, ali puni nade gledamo u prazan, BAŠ prazan grob. Vjerujemo: grob je to koji je Ljubav ispraznila!

Stojimo tako i pred tajnom ljubavi koja se dragovoljno daruje – do smrti. Onaj koji nas uči nositi životni križ, koji nas uči podnositi nepravde, poruge, osude, klevete i prezir svijeta, pokazao nam je da ljubav ne može umrijeti ni biti sahranjena. Isus nam je preko križa pokazao slavnu pobjedu nad smrću i usmjerio naš put u vječnost. To je Uskrs! To je vjera i nada koju smo u ovim danima pozvani probuditi i koja jedina daje smisao svim besmislima ljudskih bioloških, genetskih, političkih, ekonomski i inih manipulacija.

Okrenimo se oko sebe. Uočimo: u ljudskoj krhkosti punoj boli i patnje zasjala je Ljubav i požrtvovnost: medicinskog osoblja, policijskih i vojnih službenika, radnika u trgovinama i drugim javim mjestima, naših obrazovnih djelatnika, roditelja, brojnih koji na koljenima mole snagu Svemogućega svima koji daruju sebe da bi drugi živjeli.

Sjetimo se Isusovih riječi: Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta – bez obzira na sve. Bog nije napustio ljude i svijet. Pobijedio je i smrt… Uskrsnuo je! Krist Gospodin nas je poučio da ne smijemo posustati, ne smijemo odustati.

Živimo stoga ovo darovano vazmeno vrijeme u svijest da izolacija nema zadnju riječ, covid19 nema zadnju riječ, strah od sutrašnjice nema zadnju riječ, … Uskrsli neka obiteljskim zajedništvom potakne naš napor da čuvamo sebe i druge tijekom ovih dana, neka nam daruje nadu da postoji sutra, neka nas u tišini pouči da budemo bolji ljudi spremni doživjeti vlastito uskrsnuće.

Dragi prijatelji, nemojte se zaboraviti radovati. Isus je uskrsnuo. To znači: u groba je spustio sve naše strepnje i patnje, a darovao nam novi život! Uime braće i sestara iz Visokog, sretan vam i blagoslovljen Uskrs.

 

Visoko.co.ba/Fra Franjo Radman, gvardijan Franjevačkog samostana Sv. Bonaventure

Komentari

komentara