Gdje je granica između slobode izražavanja i govora mržnje?

61

Piše: Anesa Balić

MARKETING

Tanka je granica između slobode izražavanja i govora mržnje. Ovo je rečenica koju su sigurno svi mnogo puta čuli. Da bismo znali odrediti gdje je ta tanka linija, odnosno granica, prvo moramo znati šta podrazumijeva sloboda izražavanja i šta je to govor mržnje.

Sloboda izražavanja je jedno od osnovnih ljudskih prava, koje je zaštićeno brojnim zakonima i konvencijama. Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u članu 10. garantuje pravo na slobodu izražavanja u kojem stoji da: “Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.”

Međutim, bez obzira na zagarantovano pravo na slobodu izražavanja, ono podliježe i određenim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom. Neophodne su u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

Sloboda izražavanja predstavlja jedan od temeljnih uvjeta za napredak cijelog društva i čovjeka. Ali, veoma važnu ulogu u tome imaju i subjektivne percepcije slobode izražavanja i govora mržnje. Ono što je za nekoga govor mržnje, za drugoga je samo izražavanje vlastitog mišljenja. Sloboda izražavanja, kao relativno pravo, može se ograničiti samo u određeno iznimnim okolnostima kao što je navedeno u članu 10. stav 2. Evropski sud za ljudska prava koristi trodijelni test kada odlučuje o ograničavanju slobode izražavanja.

Iako ne postoji univerzalna definicija govora mržnje Vijeće Evrope govor mržnje poima kao “sve oblike izražavanja koji šire, potiču, promiču ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje temeljene na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminacijom ili neprijateljstvom prema manjinama, imigrantima ili ljudima imigrantskog porijekla.”

Za bolje razumijevanje može se reći  da govor mržnje podrazumijeva upotrebu riječi, izraza, imena sa specifičnim značenjem i konotacijama. Najprostije rečeno to je upotreba riječi koje diskriminiraju i etiketiraju, odnosno imaju negativnu konotaciju. Da bi se smatrao takvim mora biti javno napisan ili izrečen.

Generalno govoreći, sloboda izražavanja, kao korelativ govoru mržnje, proteže se i na nepopularne ideje i izjave koje mogu da šokiraju, uvrijede, ili uznemire druga lica. Sloboda izražavanja i govor mržnje usko su povezani, ali upitna je granica između. S tim u vezi, treba znati gdje su te granice između dozvoljenog i zabranjenog, a da nema štetne posljedice na slobodu izražavanja. Njihova povezanost se temelji na činjenici da postoje brojni napori na međunarodnoj razini oko utvrđivanja granica slobode izražavanja. Na primjer, ne postoji zakon koji jasno definiše gdje završava sloboda izražavanja i kada se izraženo počinje smatrati govorom mržnje.

Evropski sud nastoji učinkovito uspostaviti ravnotežu između slobode izražavanja i suzbijanja onih izražavanja koja se smatraju uvredljivim, neprimjerenim ili govorom mržnje. Iako ne može biti od značajne pomoći domaćim tijelima u razmatranju slobode izražavanja, ipak predstavlja dovoljnu osnovu za razumno razgraničenje onoga što je prema članku 10. Konvencije dopušteno i onoga što nije.

Ograničavanje ili sankcionisanje govora mržnje mora biti propisano zakonom, radi zaštite legitimnih prava društvenih skupina i njihovih pripadnika, te neophodno zbog zaštite tih legitimnih prava. Ako nije ispunjena neka od spomenute tri kumulativne pretpostavke, ograničenje ili sankcioniranje bilo kojeg govora, pa i govora mržnje, smatra se povredom slobode izražavanja. To je temeljno stajalište Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) u predmetima koji se odnose na članak 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP ili Konvencija).

Sloboda govora potiče raspravu, dok govor mržnje potiče nasilje

Kod uočavanja govora mržnje važno je prepoznati sadržaj sporne izjave, u kojoj formi i na koji način se on iznosi, da li se ponavlja, također je vrlo je važan i društveni kontekst u kojem se izjava događa. Govor mržnje je zapravo zloupotreba slobode govora, kao takav je krivično djelo i u tome je suština. U tom slučaju važno je poznavati razliku između ta dva pojma i na koji način zadržati slobodu izražavanja, a s druge strane kako spriječiti širenje govora mržnje.

Svako demokratsko društvo treba osviještenu kritičku javnost i slobodne medije, ali vremenom se ove potrebe zloupotrebljavaju i usmjeravaju ka ostvarivanju individualnih, političkih ili drugih degradirajućih ciljeva. Često se dešava da se govor mržnje ponovo pojavljuje na javnoj sceni i u medijima i društvu uopće. Pravo na slobodno izražavanje se vrlo često zloupotrebljava, a u prvi plan dolazi do izražaja nacionalna, vjerska i rasna netrpeljivost, najprije u virtualnoj formi. Nerijetko se i fizički sukobi generišu na osnovu učestalog govora mržnje, što predstavlja prijetnju ne samo na razvoj demokratije u zemlji, već i za opću sigurnost građana.

Jasno da veliki izazov zakonskom sankcionisanju govora mržnje predstavlja poštivanje slobode izražavanja kao jednog od temeljnih ljudskih prava u svim demokratskim društvima. Govor mržnje se ne može brzo i lahko iskorijeniti. Nažalost, on je u Bosni i Hercegovini kontinuirano prisutan i na neki način postao je dio kulture naše sredine, ali i regiona.

Bosna i Hercegovina, je u skladu sa međunarodnim okvirom, usvojila niz propisa kojima reguliše govor mržnje, te uspostavila institucije koje imaju zadatak da se bore protiv ove pojave.

Govor mržnje se kao pojam eksplicitno ne nalazi u krivičnim zakonima BiH, ali se ovi slučajevi podvode pod “izazivanje vjerske i nacionalne mržnje i netrpeljivosti”, iako je adekvatan, u suštini nije dovoljan za sprovođenje sankcija, koje bi u konačnici imale efikasniji učinak. U 2021. godini potrebno je da Bosna i Hercegovina krene u konkretnu borbu protiv govora mržnje, te ga je potrebno i važno osuditi bez obzira od koga dolazi i prema kome je upućen.

Potrebno je djelovati sveobuhvatno, uključujući različite aktere, kroz informativne i edukativne aktivnosti, otvorene i tolerantne javne rasprave. Sloboda izražavanja i poštivanje prava drugih, uključujući pravo na drugačije mišljenje, najvažnija su i nezamjenjiva sredstva borbe protiv govora mržnje u svakom demokratskom društvu.  Pored svih pomenutih aktivnosti, potrebno je i raditi i na usvajanju i izmjenama krivično-pravnih propisa kojima bi se zabranio govor mržnje. Usvajanjem izmjena i dopuna u krivičnim zakonima na teritoriji BiH značajno bi se doprinijelo kapacitetu naše države da se efikasno bori protiv krivičnih djela počinjenih iz mržnje. Činjenica je da se adekvatno djelovanje na smanjenje govora mržnje može ostvariti putem adekvatnih sankcija.

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta “Suzbijanje govora mržnje kroz osnaživanje mladih” (“Suppressing Hate Speech Through Empowerment of Youth”) je finansiran od strane Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Holandije u BiH kao dio MATRA (Društvena transformacija) programa. Projekat sprovode partnerske organizacije Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH i Global Analitika. 

 

 

 

 

Visoko.co.ba/Global Analitika

Komentari

komentara

Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.