PreporukaGerhard Radke

Gerhard Radke

Kad sam, prije dvadesetak godina, čuo da se najvažnija živa novolatinska pjesnikinja zove Anna Elissa Radke, pomislio sam da njoj neki rod mora biti Gerhard Radke. Možda i otac. Pa su me, priznajem, malo podišli žmarci. To su bile godine kad sam čitao filološke radove Gerharda Radkea. Njegove rasprave o staroitalskom stihu (Versus quadratus, Carmen Arvale, Carmen Saliare) pa knjiga o putnoj mreži Stare Italije ili njegova disertacija o ulozi bijele i crne boje u rimskim i grčkim običajima i obredima bile su za mene velika i draga štiva. A najdraža mi je bila njegova knjiga o povijesti rimskog kalendara, Fasti Romani. I u toj knjizi malo poglavlje o sekularnom kalendaru Etruščana. Tada sam se još nosio mišlju da prevedem veliku Ovidijevu pjesmu u elegijskom distihu o prvih šest mjeseci rimskoga prazničnog kalendara. Gerhard Radke se bavio starom religijom Rimljana, vjerovanjima u najstarije italičke bogove. Od njega sam naučio da su Etrurani bili najpobožniji svijet Starog svijeta. Sjećam se njegova rada u kojem se poziva na Arnobija, koji pak Etruriju smatra majkom i kolijevkom sveg praznovjerja ovoga svijeta. Poglavlje o onoj ovčijoj bronzanoj jetri na kojoj su upisna imena božanstava, kojom je etruščanski haruspex pogađao znamenja onoga što će doći činilo je da pri svakom spomenu ili viđenju ovčije džigerice pomislim na davnog gatara iz kraja oko današnje Piacenze. A i na Gerharda Radkea.

Ali sam najviše puta pomislio na Gerharda Radkea nedjeljom kad sam išao na Partizanove utakmice u Beogradu. Oni koji znaju gdje je Partizanov stadion, znaju i da se taj dio Beograda zove Topčidersko brdo. E tu je, negdje, (a nisam uspio saznati gdje je to tu negdje) na Topčiderskom brdu taj filolog Radke, već doktor filoloških nauka i docent na berlinskom univerzitetu, kao njemački vojnik, u proljeće godine 1941, raspoređen da, s još jednim ratnim drugom, stanuje u vili neke bogate beogradske familije. U toj vili je živjela i 16-godišnja Beatrice Pincas sa roditeljima i rođacima. Bavljenje religijskom poviješću učinilo je da 27-godišnji vojnik Radke tu familiju odmah prepozna kao jevrejsku, iako je u kući držala ikonu Bogorodice. Radke uspijeva saznati da je porodica Pincas prije dolaska nacista na vlast živjela u Berlinu, i da je bugarsko-jevrejskog porijekla. Bježeći od zla ti su Pincas najprije stigli u Bugarsku, a odande u Jugoslaviju. Njemačke aprilske bombe na Beograd prinudile su ih da iz stana negdje u centru grada pobjegnu svojim rođacima na Topčidersko brdo. Ondje su primijetili da su, u panici od bombi, napuštajući onaj stan, između drugih stvari, zaboravili i svoje iranske pasoše.

Mladi doktor filoloških nauka riješio je da spasi nesretne Jevreje od nacističkih zvijeri i njihovih domaćih sluga. Za početak ih je trebalo odvesti u stari stan, da uzmu pasoše i najvrjednije stvari. Tamo ih je odvezao vojnim vozilom. Ondje ih je na zakovanim vratima dočekala tabla sa vojnim upozorenjem da se na ta vrata ne smije ući. Radke je razvalio i pečat i rezu i katanac, ušao u stan s nesretnim stanarima, pomogao im da nađu šta su tražili. Slijedile su dvije sedmice strepnje, u kojima je vojnik Radke za svoje zemljake iz Berlina pribavio sve potrebne papire i vizu, te ih ispratio na put spasa za Palestinu, preko Bugarske i Turske. Nakon toga je i on bio premješten iz Jugoslavije u Sovjetski Savez.

Beatrice Pincas je nakon Drugog svjetskog rata dobila posao kao voditeljica turističke agencije na aerodromu Ben Gurion kod Tel Aviva. Godinama je pokušavala saznati da li je njezin spasilac preživio rat. Kad su joj se svi pokušaji pokazali uzaludni i kad ju je već bilo uzelo uvjerenje da je daljnja potraga besmislena, desilo se čudo. Slučajan susret s grupom njemačkih turista, koje je pratila do čuvenog kupališta Eilat, doveo je do razgovora s nekim ko joj je kazao da je Gerhard Radke živ. Onda je svijet, iako za malo, opet došao na svoje mjesto, pa je klasičkog filologa i doktora povijesnih i filoloških nauka Gerharda Radkea, dana 22. marta 1967. Yad Vashem proglasio pravednikom među narodima. Igrom kalendarske pređe koja je ponekad slična onoj od koje se predu snovi, ovaj tekst predajem ovom listu ravno na 50. godišnjicu toga događaja.

Sa Annom Elissom Radke dopisujem se evo preko mjesec dana. Bez papira i kuverti, bez poštanskih marki i pečata, preko tastatura kompjuterskih. Brzo, tek što napišeš pismo, eno ga na stolu kod adresata. Da nisu vremena loša, mogla su ova vremena biti dobra. Za papirnim kuvertama potegnemo samo kad šaljemo štampane stvari. Kako se nismo sreli nikad, oklijevao sam s pitanjem pjesnikinji da li joj je Gerhard Radke neki rod. Ali, neki dan mi stiže njena pošiljka knjiga. Jedna među knjigama ima naslov ‘Mein Marburger Horaz’, izbor iz Horatijeve lirike, stotinjak stranica prevedenih pjesama, na lijevim stranicama latinski tekst, na desnim njezine njemačke verzije, negdje prepjevi, negdje ćaknuti dopjevi, negdje otpjevi. Ali (ali!) vidim posvetu: Für Gerhard Radke. Aha, latinska pjesnikinja posvetila knjigu prepjeva i natpjeva latinisti i povjesničaru. Nešto mi zašumi oko glave, kao kad tica djetetu iza zatioka prhne. Zatvorim knjigu, sjednem za tastaturu i napokon, napismeno, upitam latinsku pjesnikinju iz Marburga, e je li joj klasički filolog i povjesničar Gerhard Radke neki rod. Odgovor dobijem u roku keks. Nije mi nikakav rod, nisam ga nikad ni upoznala, ali sam njegove radove čitala, pa sam ga unaprijedila u svoga zamjenskog oca. I posvetila mu tu knjigu. Jer se i moj biološki otac zvao Gerhard Radke. Ali moj Gerhard Radke nije preživio rat: poginuo je februara 1945, tek što je napunio trideset i pet godina, kao njemački vojnik kod Frankfurta na Odri. Ratno groblje na kojem počiva zove se Mallnow, u selu Lebus kod Frankfurta na Odri. Moj otac je jako propatio u ratu, bio je običan vojnik (iako akademski obrazovan) jednom mu je suđeno zbog defetizma, a dvaput je bio ranjen, morao je s još neoporavljenom rukom na front, tu, kod toga Frankfurta na Odri. U aprilu, malo prije završetka rata, moja je majka dobila vijest o njegovoj smrti: dobro se sjećam toga dana, majka i baka su stravično plakale, gorko i neutješno, a moj mali trogodišnji brat igrao se, kao da nije mario za to. Ja jesam svoga ‘Marburškog Horatija’ posvetila tome ‘drugom’ Gerhardu Radkeu, ‘zamjeniku’ moga Gerharda Waltera Radkea, ali bi moj otac svakako više cijenio moju knjigu: jer je i sam pisao pjesme, htio je doći do habilitacije u filozofiji, iz loze Radke dolazi i obdarenost za filozofiju, kako moja tako i moje kćerke Gyburg, koja je stekla venia legendi za filozofiju. Ja sam pak došla samo do magistarske diplome. A otac je, zbog rata, uspio stići samo do državnog ispita za srednjoškolskog nastavnika.

Inače je i moj otac pisao stihove. Ali od njih se nije sačuvalo ništa. Privatno izdanje njegove zbirke ‘Posljednja prozivka’ (Der letzte Apell) izgorjelo je pod bombama koje su pale na kuću mojih roditelja, godine 1943.

Tako Anna Elissa Radke. A Pravednik među narodima Gerhard Radke, doživio je starost za koju se u našim krajevima negdje kaže da je lijepa, a ponegdje čak i duboka: rođen 1914. u Berlinu, umro 24. jula 1999. u Berlinu, pokopan u Berlinu. A godine 1967. je, osim što ga je Yad Vashem proglasio pravednikom, skupština talijanskog grada Camerino proglasila ga je za počasnog građanina. Za njegov doprinos istraživanju rimske putne mreže i rekonstrukciju toka čuvene Via Flaminia, za koju je utvrdio da je prolazila kroz latinski Camerinum. Njegova knjiga Viae publicae Romanae prevedena je i objavljena u Italiji. Na njoj je napisao posvetu: ‘Mojim sugrađanima u gradu Camerino.’

visoko.ba/portalnovosti.com


Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.

NAJNOVIJE