No, grad Beguedo u Burkina Fasu nije jedini u kojem se to dešava. Slična situacija je i u drugim gradovima u Africi, a u mnogima od njih se to ponavlja u manjem obimu budući da muškarci odlaze u susjedne zemlje ili u Evropu u nadi da će dobiti dobro plaćeni posao. U Italiju su prvi put počeli da odlaze osamdesetih godina 20. vijeka.
Kako zajednica preživljava ako muževi i žene žive hiljadama milja daleko jedni od drugih?
Alimata Bara je uvijek nasmijana i raspoložena za šalu. Smije se čak i u vezi svoje zle sreće da ju je zadesila sudbina „supruge u celibatu“. Sa 17 godina se udala za muškarca iz Begueda koji radi u Italiji i, naravno, nije zamišljala ovakav život.
„Kada ste mlada djevojka šta znate o životu? Vidite ’Italijana’ i cijelo tijelo počne da vam drhti. Upoznali smo se u prodavnici i počeli smo da pričamo. Donio je mojim roditeljima kola orahe. Vjenčali smo se nakon deset dana“, ispričala je Alimata za magazin BBC.
Nekada su bili potrebni mjeseci da bi se u ovom ruralnom području organizovalo vjenčanje. Potencijalni mladoženja je morao da radi na polju roditelja svoje izabranice, da zadobije njihovo povjerenje i pokaže da može biti dobar muž njihovoj kćerki te da je u stanju da se brine o njoj. No, sada su se mjeseci pretvorili u sedmice, nekada čak i u dane kada je potencijalni suprug na odmoru i uskoro treba da se vrati u Evropu.
„Italijani“ se uglavnom vraćaju kućama u Beguedu u avgustu ili decembru. Ti periodi su se pretvorili u sezone vjenčanja, vrijeme kada se djevojke sređuju i izlaze u nadi da će pronaći onog pravog muškarca za kojeg će se udati.
Tri sedmice nakon predivnog vjenčanja Alimatin muž Sada (Saada) se vratio u Italiju. Ona je ostala da živi sa svekrom i svekrvom, a nakon nekoliko mjeseci je rodila kćerkicu Omejmu (Omayma). Djevojčica danas ima šest godina i uživa u tome da gleda slike u foto–albumu. Sva srećna pokazuje prstićem na Sadinu fotografiju i uzvikuje: „Tata!“ Alimata i Sada imaju još jedno dijete, trogodišnjeg sinčića Obajidoua (Obaidou) koji je svog oca vidio samo jednom u životu.
Alimata je čekala tri godine da ponovo zagrli svog muža. Bio je sa svojom porodicom u Beguedu tri sedmice 2011. i nekoliko mjeseci u 2014. godini. Ima sve potrebne papire koji mu obezbjeđuju da češće putuje na relaciji Italija – Beguedo, ali on to sebi ne može da priušti.
„U Italiji je sve teže naći posao. On nema novca da kupi avionsku kartu“, izjavila je Alimata i sa tužnim smješkom na licu dodala da joj suprug mnogo nedostaje: „Ponekad legnem u krevet i ne mogu da zaspim. No, šta da se radi? Da nađem drugog muškarca? Mi to ovdje ne radimo.“
U Beguedu mnoge žene dijele istu sudbinu. Nematou živi preko puta Alimatine kuće i udana je za Sadinog brata koji takođe radi u inostranstvu. Njih dvije su skoro istih godina i dosta su bliske. Dijele sve probleme u vezi sa podizanjem djece i o tome često zbijaju šale.
Nakon vjenčanja muškarci obećavaju da će često dolaziti ili da će povesti svoje žene u Italiju čim tamo stanu na svoje noge. Neki su to i uradili, no to je bilo prije ekonomske krize. Do početka devedesetih godina 20. vijeka, ljudima iz Burkina Fasa nije trebala ni viza za Italiju. Čak i kada se 2008. godine Alimata udala za Sada mislila je da će otići za njim u Italiju.
“Mislio je da će me moći povesti, ali je ostao bez posla. Život je tamo jako skup. Morate da plaćate kiriju i velike račune za struju i vodu. Kod nas je to sve jednostavnije – mi uzgajamo svoje usjeve, kuvamo hranu i donosimo vodu iz bunara. Čak i kada stignu računi za struju, nisu visoki”, objasnila je Alimata.
Njen ostanak u Beguedu u neku ruku ima i smisla – ona vodi brigu o Sadinim starim roditeljima, podiže djecu, radi na polju, kuva – drugim riječima ova žena je centar domaćinstva. Kada je na kraju shvatila da se neće pridružiti svom suprugu u Italiji, Alimata se nadala da će barem lijepo živjeti, bez problema. Iako u Beguedu nema ni supermarketa, niti bolnice, postoji nekoliko mjesta na kojima ljudi mogu podići novac koji im šalje neko iz inostranstva.
No, iako je Sada uspio da napravi jednosobnu kuću za Alimatu, on nikada nije uspijevao da pošalje mnogo novca kući – tek oko 25 funti s vremena na vrijeme. Često se desi da mjesecima nema dovoljno novca da pošalje.
Srećom, Alimata se nikada nije oslanjala samo na Sadin novac. U prvoj trudnoći je prodavala povrće na pijaci. Noge su joj oticale zbog toga što je cijeli dan sjedila na suncu i muž joj je govorio da ostane kod kuće, ali ona je dotad uspjela da uštedi malo novca. Nakon što je rodila kćerkicu, kupila je nekoliko kesa uglja i počela da trguje, reinvestirajući profit. Sada kupuje po 30 kesa uglja. Muž joj je pomogao da sagradi malo sklonište ispred kuće kako bi imala gdje da radi.
Kadgod ima vremena, Alimata biciklom ode do svoje majke i pomaže joj u obrađivanju zemlje. Uzgajaju gombo, proso, luk i kikiriki.
“Ako kikiriki dobro rodi ove godine, ja ću svom mužu platiti avionsku kartu od Italije do Begueda”, nasmijano priča Alimata. No to je samo još jedna njena šala – ni pet godina uzgajanja kikirikija i berbe ne bi donijeli dovoljno novca za avionsku kartu.
Kako su godine prolazile, tako se Alimata prestala nadati tome da će se pridružiti Sadi u Italiji. Sada samo želi da se on vrati. Jedino olakšanje su im razgovori preko skajpa zbog čega Alimata često ide u mali Internet kafe u Beguedu.
“Kaže da mu nedostajem. S vremena na vrijeme zvuči obeshrabreno”, otkrila je Alimata i dodala da je srećna što barem često razgovaraju.
No, kod drugih žena udatih za “Italijane” nije sve tako sjajno. Mnoge od njih su svjesne da nije sve baš tako savršeno kako se prikazuje.
Žena koja se uda za “Italijana” ostaje da živi sa njegovim roditeljima. Mora biti poslušna, posmatraju je i može biti odbačena. Ukoliko neko u muževoj familiji smatra da se ona neprikladno ponaša za tren oka je se mogu odreći. Pored svegatoga, tu je još i rizik da će morati da prihvati suparnicu.
Pedesetogodišnja žena čije se pravo ime ne spominje, već se u tekstu oslovljava kao Adijasa (Adiassa) sa gorkim osmijehom na licu kaže da se njen život i brak bliže kraju. U braku je već 30 godina, a njen muž već dvije decenije živi i radi u Italiji. Čak je odveo i njihova dva sina da tamo žive i rade.
“U početku je sve bilo sjajno, dolazio je kući svakih nekoliko godina i slao je dosta novca”, izjavila je Adijasa za magazin BBC.
No, prije devet godina suprug ju je obavijestio da se planira oženiti po drugi put. Ona se s tim nije slagala, ali, kako kaže, muž joj nije pružio mogućnost izbora.
“Rekao mi je da sam sada prestara i da mogu otići ako mi to ne odgovara”, progunđala je Adijasa.
Narod Bissa koji živi u Beguedu i okolnim regijama Burkina Fasa su muslimani. U njihovoj kulturi je dozvoljena poligamija. No, ipak je za Adijasu bio veliki udarac kada se njen muž ne samo opet oženio, već je tu drugu suprugu poveo sa sobom u Italiju! Adijasa se nadala da će jednog dana i ona vidjeti Italiju i godinama je čekala na to. Muž joj više ne šalje novac, niti je zove i ona se sada oslanja samo na svoju djecu.
Slična sudbina je zadesila i Avu Sagne (Awa Sagne). Nakon vjenčanja njen muž je našao posao u Gabonu, u Africi, gdje su mu se Ava i njihovo prvo dijete dvije godine kasnije pridružili. Ona je počela da radi kao frizerka i dobili su još dvoje djece. No, tada se razboljela i morala se vratiti kući. Njen muž je u međuvremenu zaradio dosta novca za odlazak u Italiju gdje je našao dobar posao. Da bi pokazao koliki je njegov uspjeh, on se prije šest godina ponovo oženio. Ava danas ima 41 godinu i živi u kući sa drugom suprugom svog muža koja je skoro dvije decenije mlađa od nje! Pored svega toga njen muž joj šalje sramotno malo novca.
“Jednom se usudio da mi pošalje dvije funte! Šta da radim s tim? U nevjerici sam ponovo pogledala u kovertu i samo sam mu je vratila. Tada sam ga nazvala i rekla mu: ‘Hvala, ali ne, hvala. Radije bih radila i sama zaradila taj novac’”, izjavila je Ava za magazin BBC.
Znajući kakva je sudbina mnogih žena koje su se udale za “Italijane”, dvadesetogodišnja Malika (njeno pravo ime nije navedeno) je nakon sklapanja braka otvorila račun u banci na koji uplaćuje novac kad god može, pa makar to bio i neki mali iznos.
“Ne možete sve govoriti svome mužu i ne možete mu 100% vjerovati”, odlučno tvrdi Malika i dodaje da bi ona radila čak i kada bi joj on slao dovoljno novca.
Nekada su muškarci mogli dobro da zarade u Italiji, no poslije ekonomske krize su se stvari mnogo promijenile. Mladići u Beguedu i dalje žele da vjeruju da je u Italiji trava zelenija, a moguće je da tako razmišljaju zbog onih koji se pri povratku samo hvale uspjesima, a ne govore o poteškoćama.
“Ljudi koji su otišli u inostranstvo, ali nisu uspjeli da zarade novac su stigmatizovani i uglavnom se ne vraćaju u selo. Odlaze u glavni grad kako bi ostali anonimni”, objasnio je za magazin BBC profesor Mahamadu Congo (Mahamadou Zongo), sociolog na Univerzitetu u Ouagadougouu.
Za mnoge žene u Beguedu vrijedi rečenica “Šta se desi u Italiji, ostaje u Italiji”. One često ne znaju ni gdje tačno njihovi muževi žive, niti čime se bave. Jedino što Alimata zna jeste da je Sada nekada radio na farmama. Kada su novinari magazina BBC Sadu kontaktirali telefonom, on nije mnogo govorio, vjerovatno da ga ne bi čuo poslodavac. Poljoprivrednici često moraju da rade ekstremno dugo za malu platu. Novinari su ga pitali da li bi imao vremena da se nađe i porazgovara s njima, ali im je on rekao da nema slobodnih dana.
U Beguedu se često mogu čuti priče o tome da se “Italijani” vraćaju sa italijanskim ženama i tokom boravka kod kuće tretiraju svoje afričke supruge kao da su im sestre ili rođake. Mnoge žene u ovom afričkom mjestu ni ne misle da su im muževi vjerni.
No, Alimata vjeruje da nema nikakve šanse da Sada ima drugu ženu ili ljubavnicu u Italiji.
“To ne možete znati. Ako ga pitam, naravno da će reći da to nije istina. No, može li muškarac tri godine biti bez žene?”, upitala je samu sebe Alimata i, nakon kraće pauze, odlučila je da ne odgovori na to pitanje već je samo dodala: “Žene su vjerne. No, muškarci su druga priča”.
Kako god da se Sada vrati u Beguedo, Alimata mu neće praviti ljubomorne scene. Ona se samo nada da će se on vratiti i napokon biti s njom.
lolamagazin.com/visoko.ba
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.