PreporukaIntervjuGutović: I Šojić koga igram je gospodin za ove vlasti! Ovo je...

Gutović: I Šojić koga igram je gospodin za ove vlasti! Ovo je istorijska bruka!

Šojić je, na neki način, postao personifikacija Srbije, odnosno tipični predstavnik srpskog naroda, koji na adekvatan način može da ilustruje uzroke i posledice aktuelne situacije u kojoj se našla naša država. A kako tu situaciju, iz ugla umetnosti i politike, vidi Lane Gutović, pokušali smo da saznamo u ovom razgovoru…

Jednom ste rekli da su vam odgovarala zanimanja koja nemaju mnogo veze sa ljudima – a da vas je sudbina usmerila baš prema glumi, gde morate sa njima da kontaktirate. Kako se to dogodilo? Šta je bilo to što je sudbonosno uticalo da podnesete tu „žrtvu“?

Pa nije tu bilo neke žrtve. Mene je na ovo zanimanje opredelila želja za lakim životom. Jedini posao koji je isplativiji od glume je krađa i otimanje, jer bez ulaganja profitiraš više nego u glumi. Međutim, mana kriminala je zatvor, ako te uhvate. Izabrao sam glumu umesto krađe kao alternativno zanimanje, jer ako nešto odigraš loše – ne ideš u zatvor.

Šta mislite o ljudima?

Na pitanje gde su danas oni vampiri, vukodlaci i zli dusi iz davnih vremena, neka vračara je rekla: „Preselili se u čoveka“. Mislim da je imala pravo. Generalno o čovečanstvu mislim dobro, bez osnova, a o čoveku kao jedinki mislim loše, sa osnovom.

A o glumi?

Važno je da u glumi što manje glumiš. Kada sam bio mlad hteo sam da pred publikom budem neko drugi, pa sam glumio čas Marlon Branda, čas Čaplina, čas Smoktunovskog, a onda sam iznemogao od pretvaranja i odlučio da se pojavljujem samo kao Lane Gutović, pa šta bude. Srećom, publika se pokazala veoma pažljiva prema meni. Samo bez pretvaranja i glume, glumom mogu da se naprave velika dela, ali to ne može da učini umetnik sam. Za velika umetnička dela neophodna je saradnja Gospoda Boga i umetnika. A rezultati su najbolji kada se umetnik u to što manje petlja.

Bavili ste se drugim stvarima, bili privatnik – i negde ste rekli da je to zbog želje da sačuvate dostojanstvo. Šta ga oduzima sadašnjem glumcu?

Ne umem da vam kažem niti šta ga oduzima, niti šta taj osećaj daje. Nekada je unižavajući honorar koji vam daju ili uloga koju morate da igrate, a nekada su ekipa i reditelj ono što vas unižava… Dostojanstvo je isto kao i moral lični osećaj i ne zavisi samo od čoveka, već i od vremena. Danas recimo, ne možete postideti ili poniziti modernu zvezdu jer ono što je nekada bilo sramno i ponižavajuće sada se zove publicitet. Zbog toga moj odgovor nikada ne bi bio potpun.

Ljudi vas ne znaju po tragedijama, nego po komedijama. Zašto baš komedija?

Zato što komedija sa sobom nosi radost života, smešnu stranu i onoga što nije za šalu i raspoloženje koje sigurno nije neprijatno. Uz komediju ide muzika, igra i sve što čoveka čini srećnim. To osećanje je ono što bih voleo da gledaocima donesem kao kurir baš ja. Kažem kurir, jer je smeh dar Boga čovečanstvu, a čovečanstvo je dokaz da Bog ima smisla za humor.

Poistovećuju vas sa Šojićem, zato što ste vi sasvim uzeli taj lik i zato što niko ne može da zamisli nekog drugog Šojića – do vas. Da li vam smeta takva vrsta identifikacije?

Znam da bi teško neki drugi glumac mogao da igra Šojića, i na to sam ponosan. Ponosan sam i na to što ljudi prepoznaju javne ličnosti i upoređuju njihovo ponašanje i postupke sa postupcima Šojića. Sve ovo govori da sam igrajući Šojića napravio neku vrstu prototipa našeg karaktera.

Da li je Šojić komičan ili tragičan lik?

Šojić nije čak ni tragikomičan, već samo i isključivo tragičan lik, ali ta tragedija nije njegova, već naša. On je prodoran i sposoban, jer za svoje uspehe koristi metode koji odgovaraju sistemu vrednosti u kojima svi mi živimo. Tragični smo mi koji živimo u sistemu koji podrazumeva uspehe tipovima kao što je Šojić.

Zašto se Srbi stalno smeju tragičnim likovima?

Ima naroda koji se neprestano osmehuju, što je sastavni deo njihove kulture, a ima nacija koje su tu etikeciju pretvorili u keženje. Srbi se niti osmehuju, niti se keze. Oni se smeju, i to čemu se smeju mora da ima visoku vrednost. Najveće domete u humoru imali smo kada je za osnov korišćena tragedija. Uzeću za primer delo Branislava Nušića „Gospođa ministarka“. U toj tragediji jedne žene mi nalazimo humor u kojem uživaju generacije. Ispostavlja se da mi smehom nadvladavamo svoje bolne sudbine, a imamo dodatno uživanje u tome što nismo bukvalno takvi kao likovi iz komada.

Ljudi vole Šojića, imitiraju ga u svakodnevnom govoru i posle toga, osuda ili pohvala ide na račun glumca koji je „branio“ lik. Gde je (da li uopšte postoji?) granica između izrugivanja jednom takvom liku i odbrane, čak promocije tog lika?

Zadatak glumca je da lik koji igra promoviše najbolje što ume. To se tiče glumačkog posla, pa na to glumac mora i treba da pazi. U zavisnosti od žanra, ta glumačka promocija bude tragična, komična, burleskna, romantična…Na publici je procena vrednosti načina glumačke promocije, a procena moralnih i drugih vrednosti lika koji igra glumac može se ubrojiti u lični stav gledaoca prema životu.

Neki „elitisti“ smatraju da upropašćavate ukus nacije.

U publici se ne podrazumevaju samo pametni i umni ljudi. Podrazumevaju se i budale, ali se sa njima ne polemiše.

Šta je Šojić?

Kao što je Hamlet postao simbol tragičnog plemića u engleskoj literaturi, tako je Šojić kod nas postao simbol prevaranta, manipulatora i genetski kodiranog lopova. Kao što i mi imamo Hamlete koje nismo primetili pa o njima ne pišemo, tako i druge zemlje imaju takve tipove kao Šojić, ali kod njih ne mogu da prođu, pa nisu postali arhetipovi literature, kao što je kod nas to postao Šojić.

Neki ljudi vole da se rugajući se Šojiću rugaju nekakvom srpskom specifičnom stanju svesti, kakvim ga oni vide. Da li je Šojić personifikacija srpskog stanja svesti, primitivizma, nečeg opštesrpskog ili samo srpske vlasti?

Da je Šojić samo sitni vašarski prevarant ne bi bio tragedija nacije i njegove prevare i trikovi imali bi samo vašarski domet. Šojić je međutim na vlasti i tamo se dobro snalazi sa sličnima koji nemaju njegov akcenat, ali su na vlasti i imaju slične metode delovanja. U tom sendviču između raznih Šojića nalazi se srpski narod. Tačno je da je Šojić personifikacija srpskog naroda, ali najviše onoga dela koji vlada Srbijom.

Šta vam je do sada najdraže što ste radili kao glumac?

Najviše sam voleo da igram u emisijama dečjeg programa RTS-a „Stočiću postavi se“ i u emisiji „Pustolov“. Tih emisija na RTS-u više nema. Mislim da više nema ni dečjeg programa.

Šta vam je do sada najdraže što ste radili, ali ne kao glumac?

Da gajim koze i da pecam.

Zašto baš ta dva, odnosno zašto – koze? To nije baš uobičajen hobi?

Pecanje nema potrebe objašnjavati, a koza je pametna i lepa životinja. Lako se neguje i umiljate je prirode. To su otprilike osobine i žena koje mi se dopadaju.

Šta bi sada rekle feministkinje. Šta mislite o njima?

Bazični tip patrijarhalne kulture kojoj pripada veliki broj naših muškaraca pokazuje ove zajedničke crte: slabu individualizaciju, kolektivni mentalitet, prihvatanje autoritarnog vođe i potčinjenost žene. Na mesto hrišćanske ljubavi između muža i žene koji se dopunjuju, a ne suprotstavljaju svojim prirodnim ulogama, dobili smo, mnogo duže od stotine godina koje su iza nas, potčinjenost žene često surovom, poligamnom mužu, uprošćenu svedenost njene uloge na gajenje dece i na vođenje domazluka, što je sve urodilo često smešnom, ali ne i nerazumljivom pobunom žena protiv muškaraca. U mom slučaju pobuna je bila ne samo smešna, već i pogrešno usmerena, što joj je dalo dopunsku humornu crtu. Naravno, u ovu studiju nisu ubrojane značajne budale koje su se tada javile.

Da li imate neko omiljeno mesto u Srbiji?

Krčedinsku adu.

A mesto gde najviše volite da gostujete s predstavom?

Beograd.

Koja je za vas dobra publika?

Kao što ima talentovanih i netalentovanih glumaca, ima i talentovane i netalentovane publike. Talentovana publika manje kašlje u toku predstave od netalentovane.

Uvek se, čini se, rugate političarima i politici, a opet ste ušli u politiku. Zašto?

Moje poznanstvo sa vama mi otkriva neke delove moje biografije koji su do sada bili tajna za mene. Nisam nikada ušao u politiku, jer biti nosilac liste DSS-a za opštinu Voždovac ni na koji način ne može se podvesti pod bavljenjem politikom. Može se samo podvesti pod želju da moji sugrađani i ja sa njima živimo udobnije. Da sam se bavio politikom sada bi valjda bio neki funkcioner u toj opštini.

Kada glumac stane sa političarem na istu binu za potrebe iste „predstave“ koja se zove kampanja, da li to jeste ili nije „ulazak u politiku“?

Ako su „dekor-glumci“ na sceni iza političara  članovi njegove stranke, onda je učešće u politici počelo pre pojave na bini. Ali samo pojavljivanje ne znači ništa osim podrške. To bi se moglo uporediti sa pozorišnim predstavama u kojima na sceni uz glumce ima i statista, ali ih nijedan glumac ne oslovljava sa „kolega“. Ukratko: i „dekor-glumci“ i statisti su nešto kao jaja. Uzimaju učešće, ali ne ulaze.

Šta biste vi radili sa srpskom kulturom kada bi trebalo da odlučujete o tome? Kakve biste vrednosti zagovarali?

Teško mi je da odgovaram na hipotetička pitanja, ali mogu da kažem da su „brljotine“ generacija neodgovornih tipova koji su vodili kulturu tako očigledne i pogubne da bih se prvo njima bavio.

Mislite li da politika može da menja svet nabolje?

Politika nije kurvanje, niti je kooperativnost ispunjavanje tuđih želja. Kada bi ovi koji vode trenutno Srbiju to znali, možda bi politika i nama promenila svet na bolje, ali oni kurvanje i ispunjavanje tuđih želja imaju ne kao prinudu i razlog za stid, već kao karakternu osobinu kojom su se izgleda ponosili kao veštinom i pre bavljenja politikom. Da nije tako naša štampa ne bi sa ponosom isticala koliko se puta moja vlada sa uspehom ulizivala u toku dana.

Šta može da radi glumac u politici?

Može da se „grebe“, što i čini.

Da li glumac treba i da li uopšte može da obuči kolege političare da budu malo zabavniji, da lakše dođu do čoveka iz publike – jer i to je neka publika, taj narod i glasači?

Da ti glumci znaju kako će sa publikom bili bi traženi i dobro plaćeni, a tada ne bi bilo potrebe da se bave politikom.

Likovi koje tumačite uglavnom komuniciraju sa velikim auditorijumom. Gledaju vas takoreći svi, voli vas takozvani „čovek iz naroda“. Da li improvizujete tokom predstave?

Ta disciplina kojom se ponose mnogi nije mi svojstvena. Uglavnom sve isplaniram da izgleda kao improvizacija.

Da li postoji uloga, lik iz neke drame ili knjige koji ste želeli da igrate, a niste imali priliku?

Ne.

Šta najradije čitate?

Istorije i enciklopedije.

Kakvu muziku volite da slušate?

Toliko me napadaju sa muzikom da radije uživam u tišini.

Da li postoji knjiga za koju biste voleli da neko uradi dramatizaciju i da vama ponudi ulogu u njoj?
Ne.

Da li postoji reditelj s kojim ste nekada želeli da radite a niste, u Srbiji ili izvan nje (možda dok ste bili mlad glumac ili sada, svejedno)?

Ne.

Koliko glumac utiče na to kakve će uloge u životu igrati? Može da odbija uloge koje neće da igra – ali da li može i da dozove one koje je hteo?

Uglavnom je u trpnom stanju i nema manevarskog prostora.

Koliko čovek bira svoja politička načela ili ona njega biraju? Ko pođe prvi i napravi korak – politika ka glumcu ili glumac ka politici?

Politika podrazumeva novac i uticaj. Gluma po pravilu ne podrazumeva nijedno od toga, ali podrazumeva simpatije publike. Ponekad je politika željna simpatija, pa se događalo da političare viđaju sa glumcima. Međutim, češća pojava je čežnja glumaca za novcem i uticajem, tako da su iskoraci glumaca prema politici u vidu ulagivanja daleko rasprostranjeniji.

Da li umetnost, pozorište, film, gluma mogu da popravljaju svet?

Niti mogu, niti umeju. Umetnost samo daje primer koji bi trebalo slediti ili ga izbegavati.

Ima li pristojnog sveta koji nije lopovski u bar nekoj branši u Srbiji?

Sumnjam. Verujem da bi rigorozna kontrola otkrila da svi do jednoga krademo, kraduckamo ili potkradamo na razne načine jer je sistem učinio da krađa prestane da bude sramna delatnost, već normalan način sticanja sredstava neophodnih za život.  Mislim da ni ovaj nakazni sistem nije slučajno odabran i primenjen. Mogućnost da uhapsiš bilo kada, bilo koga, daje vlastima neograničenu moć.

Šta mislite o narodu koji to trpi, gledaocima, glasačima koji i dalje imaju vere da gledaju Šojiće na svim važnim mestima?

Ja sam postao ateista politike. Počeo sam da verujem u ništa. Nemam više psihološkog goriva da verujem u bilo koji oblik političke hipnoze. Zbog toga ne umem da odgovorim na to pitanje jer narod bi morao političarima da veruje kao hirurzima da bi pristao na političku anesteziju, a on, međutim, veruje bitangama. Zbog te naše lakovernosti nema nijednog vođe koji je iza nas, a posle koga se nismo dugo lečili.

Šta mislite o ulasku Srbije u EU?

Vlada mi otvoreno kaže da čini poteze posle kojih proces ulaska u uniju neće biti moguće zaustaviti. To nama političkim laicima deluje kao da slute svoj odlazak, ali ako odu iza sebe ostavljaju infekciju od koje nema leka. Stiče se utisak posle ovakvih izjava da su ovi iz vlade nekome iz unije obećali Srbiju i da se izvinjavaju zbog svoje sporosti, a ovim izjavama teše kupca što Srbija već odavno nije njihova. Ne razumem zašto ne uđemo u tu uniju normalno i ljudski, a ne ovako, „na kvarno“ i na brzinu. To je sve što mislim o EU, a i mojoj vladi.

Da li ste nekad hteli da odete iz Srbije?

Ne! Uvek sam hteo da se u nju vratim.

Glumci su u Srbiji uglavnom zauzeli formalni antiratni stav, kulturna javnost je tokom devedesetih bila na strani opozicije, Beograd uglavnom na strani „demokratije“ – da li ste bili razočarani ili ste to očekivali, šta vam je smetalo ili vam se dopalo u tom beogradskom duhu devedesetih?

Pojmovi „demokratija“ i „borba za mir“ su za mene u jezičkom smislu jasni, ali u primeni potpuno nejasni. Da bih zastupao demokratiju i zalagao se za mir, morao bih prvo sebi da objasnim kako se desilo da moju zemlju Amerikanci u ime mira bombarduju mesecima.

Kakva je sad Srbija?

Kao svaka zemlja koja je izgubila rat.

Kakvi su mediji u Srbiji?

Svi misle isto, što znači da niko ništa ne misli.

Likovi iz „Bele lađe“ su ponekad jako prepoznatljivi u aktuelnim događajima i likovima aktera tih događaja. Da li je to hrabrost ili se političari više uopšte ne brinu o tome šta rade tamo neki glumci i pisci serija?

Mislim da će ovu seriju ukinuti, jer se sličnosti glavnih junaka i aktuelnih političara nikako ne mogu sakriti. Da je neko drugo vreme ova serija imala bi samo zabavni karakter i nijedna zdrava politika ne bi imala razloga da je zabranjuje, ali naša politika boluje od nekog oblika političke side jer je često menjala partnere, pa je presenzibilna na sve i svašta.

Čemu se nadate?

Onaj koji se ničemu ne nada ima sve.

Da li ste srećni?

Srećan nisam, ali nisam zbog toga tužan, i ne osećam se prevarenim jer mi sreću niko nije ni obećao.

Šta je raj?

Govorio sam jednom o tome i rado se toga prisećam. Od tada nisam menjao mišljenje o tome: da smo mi proterani iz raja nije sigurno, ali je raj definitivno proteran iz nas. I zato mislim da je raj samo sećanje na sreću koju smo izgubili verujući da je veći komad na nekom drugom mestu. Uostalom nema drugog raja, sem onog izgubljenog.

Razgovarala Ana Radmilović

 


Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.

NAJNOVIJE