Herceg-Bosna do Zagreba

Piše: Boris Dežulović

265

Zvao ja nekidan u dva iza ponoći Kožu da mu ispričam ratnu anegdotu iz Livna.

MARKETING

Imam ja taj običaj, zovnem u gluho doba noći iz kafane da mu ispričam tako neku budalastu ratnu anegdotu iz livanjskog kraja.

Elem, onih dana kad je proglašena nezavisna i suverena Republika Hrvatska, taj su historijski događaj pijanim slavljem dočekali svi Hrvati osim onih službeno najvećih: bosanskohercegovačkih. Više od stotinu godina, još od turskih vremena, Hrvati iz Bosne i Hercegovine živjeli su, naime, u istoj državi sa svojom braćom iz matice – pod istom su zastavom bili i u Kajzerovoj Austriji, i u Poglavnikovoj NDH, i u Karađorđevićevoj i u Titovoj Jugoslaviji – da bi se, eto, gorkom ironijom povijesti, mrka državna granica među njima ispriječila tek kad su konačno dočekali legalnu i legitimnu, međunarodno priznatu hrvatsku nacionalnu državu.

Razumljiv je stoga bio gnjev Hrvata u Bosni i Hercegovini, koje je huda slavna povijest ostavila s druge strane graničnih rampi. Nisu oni, međutim, od onih što kukaju, već su zavrnuli rukave i riješili da tu historijsku stvar malo isprave. Putnici što bi ih cesta put Bosne nanijela preko Kamenskog svjedočili su tako te zime neobičnom geostrateškom fenomenu: širenju Republike Hrvatske.

Ispostavit će se kasnije kako je čovjek iz prve kuće iza graničnog prijelaza u Kamenskom – a granični prijelazi između Hrvatske i BiH tih su dana, shvatit ćete, bili prilično kolokvijalni – nepomiren s hudom historijskom sudbom koja ga je svega nekoliko metara od table s oznakom “Republika Hrvatska” ostavila u bosanskohercegovačkoj tuđini, jednog jutra tablu jednostavno iščupao i pomaknuo nekoliko desetaka metara, taman do kraja svoje tarabe.

Ispravno je računao ponosni Hrvat da to nitko neće primijetiti – šta je slavnoj stoljetnoj historijskoj sudbi pedeset metara? – ali nije ispravno računao da će to umjesto slavne povijesti primijetiti susjed, koji se sada, jednako kao on jutros, hudom historijskom sudbom u bosanskohercegovačkoj tuđini zatekao svega nekoliko metara od table s oznakom “Republika Hrvatska”. Pa je tablu – tko bi mu zamjerio? – pomakao još pedesetak metara, taman da mu u Hrvatsku uđu i punica i njene kokoši.

Da skratim, već do proljeća tabla s graničnog prijelaza Kamensko stigla je do Podgradine i Vržerala, proširila se mlada hrvatska država petnaest kilometara duboko u bosanskohercegovački teritorij, zauzela Kamešnicu i Buško jezero, pa stigla nadomak Livna bez ijednog jedinog vojnika i ispaljenog metka: samo, hm, diplomatskim naporima tamošnjih vrijednih Hrvata. I tko zna dokle bi tako “Republika Hrvatska” stigla – bogami bi je Šime Đodan zabio na Romaniji – da nije u to počeo rat.
Vazda, eto, Hrvatska u ratu najebe. Sve što osvoji u miru, izgubi u ratu.

Što je kasnije bilo s čuvenom tablom iz Kamenskog, historiji nije poznato. Ne bih se ja, recimo, čudio da je neki poduzetni stočar s Cincara iskoristio za vrata obora za svoje ovce: nije li joj to, najzad, primarna funkcija? Što se mene pak tiče, ja sam je se sjetio nekidan, kad se u Zagrebu nadigao lijep, mali seoski skandal oko zastave Herceg-Bosne, što se toga jutra iznenada našla na jarbolu pred sjedištem hrvatskog Ministarstva branitelja u Savskoj ulici.

Šta, eto, u Zagrebu, pred jednom službenom državnom institucijom – pače Vladinim ministarstvom, pače samim Ministarstvom branitelja – uz službene zastave Republike Hrvatske i Europske unije radi zastava jedne nepriznate ratne paradržave? – pitali su se gnjevni građani Hrvatske. Pitali se tako Hrvati, pa se pitao i ja. Pa se sjetio.
Jebeš mi sve, pomislio sam, ovo je netko tamo oko Imotskog, iz posljednje kuće u Vinjanima Donjim, tik uz granični prijelaz u Gorici, nepomiren s hudom historijskom sudbom koja ga je svega nekoliko metara od Herceg-Bosne ostavila u tuđinskoj Europskoj uniji, hercegbosansku trobojku s Gorice – kakve tamo oko Gruda vise na svakom kablu i dalekovodu – jednostavno skinuo i objesio nekoliko desetaka metara bliže, taman do kraja svoje tarabe.

Ispravno je računao ponosni imotski Hrvat da to nitko neće primijetiti – šta je slavnoj stoljetnoj historijskoj sudbi pedeset metara? – ali nije ispravno računao da će to umjesto slavne povijesti primijetiti susjedova punica, koja se sada, jednako kao on jutros, hudom historijskom sudbom u pustoj europskoj tuđini zatekla svega nekoliko metara od zastave Herceg-Bosne. Zet je onda skinuo zastavu i pomakao je pedesetak metara bliže Imotskom, i – da skratim – već do proljeća herceg-bosanska zastava s Gorice kraj Gruda stigla je do Zagreba.

Vazda, eto, Hrvatska najebe. Sve što Herceg-Bosna izgubi u ratu, osvoji u miru.
Proširila se tako Hrvatska zajednica Herceg-Bosna četiri stotine kilometara u teritorij Europske unije, osvojilo Hrvatsko vijeće obrane Dalmaciju, Liku i Baniju, pa ušlo u središte Zagreba bez ijednog jedinog vojnika i ispaljenog metka: samo, hm, diplomatskim naporima tamošnjih vrijednih branitelja.

Ispostavit će se kasnije, naime, da su zastavu na jarbol stavili branitelji što su toga dana pred Ministarstvom demontirali onaj slavni šator, u kojemu su pet stotina pedeset pet dana demonstrirali protiv bivše vlasti. Nepomireni valjda s hudom historijskom sudbom koja ih je dvadeset godina nakon rata ostavila u tuđinskoj Europskoj uniji, razdvojene od svoje braće u Herceg-Bosni.

Jer šta? Više od stotinu godina, još od turskih vremena, hrvatski su Hrvati sa svojom herceg-bosanskom hrvatskom braćom živjeli pod istom zastavom samo kad su bili u kakvoj višenacionalnoj zajednici – u Kajzerovoj Austriji, Pavelićevoj NDH, Karađorđevićevoj ili Titovoj Jugoslaviji – sasvim razumno na koncu zaključivši kako im opet valja u neku višenacionalnu zajednicu. Pa veselo ušli u Europsku uniju.

Vazda, shvatili ste, Hrvatska najebe.

Komentari

komentara

Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.