Naslovnica Kolumne Hljeba i igar...

Hljeba i igara: Pamflet o demokratiji i lokal-patriotizmu

Za Visoko.co.ba piše Ema Dž. Smolo

645

Kada pročitamo knjige s velikim emocijama koje oslikavaju dijelove savremenog društva i političku evoluciju kroz koju je to društvo prolazilo, nastane procijep u iluziji koju zajedničkim snagama kreiramo o vlastitom društvu i vlastitoj zajednici. Očito, neke tuđe velike emocije i spoznaje o truhlom sistemu kojem je narod dao snagu (politolozi će reći legitimitet) šamar su u u lice za individualizam u kojem je kraj osjećaja za zajednicu.

Politička evolucija ne mora nužno podrazumijevati tektonska pomijeranja kraljevina-autokratija-demokratija; potencijalno revolucionarne promjene su za očekivati svakim novim sazivom vlasti, počevši od one lokalne, pa gore. Izgleda da je tako svugdje, osim kod nas.

Ako pogledamo naše neposredno okruženje, naše Visoko, vrlo brzo postaje jasno da naši komšije, prijatelji…mi sami i svi oko nas odbijaju biti dijelom promjena koje bi mogle postati svojevrsni preporod našeg društva. Postoji više mogućih uzroka, zašto je to tako: neznanje, nezainteresiranost – i manjak osjećaja za drugoga. Ja bih rekla da Visoko boluje od svo troje.

Tako nam je lako okupirati pažnju. Hranimo se gnjevom, intrigama, demantima i sukobima. Najviše čitamo crnu hroniku. Na izborima ne glasamo, a i kad glasamo mislimo da je tu kraj svake građanske odgovornosti. Što je u konačnici i nevažno, jer ćemo o svim tim ljudima – kandidatima, starima, mladima, novinarima, poduzetnicima – kreirati vlastitu sliku koja će biti jedina tačna. Samo u Visokom čovjek susreće takve „moralne vertikale“ i individualno kreirane „kodekse ponašanja“ pa nije ni čudo kada nam ta svojeglavost, samodopadnost i nagon za ličnim uspjehom udari i u glavu rukovodioca.  Pravila važe za sve, i ne važe za nikoga.

Spremni smo na linč, više nego na empatiju. I tu nam je i kraj. U Visokom ne postoji politički diskurs i diskurs o vrijednostima. Ne postoji građanska dužnost, postoji samo glasačka – i to za one koji nisu digli ruke od svega. A i takvih je ostalo malo.

Ušli smo u svojevrstan sumrak ljudskosti. Pokazali smo da nas je lako oduševiti i lako razjariti. Kao rulju. Prema presudnim procesima u zajednici odnosimo se kao gledaoci cirkuske predstave. Zabavlja nas ili nam je dosadno, prevaziđeno i beskorisno. Ali u konačnici predstavlja nemoral i trivijalnost od koje želimo da se odcijepimo. Dozvoljavamo sebi luksuz da ne znamo šta se oko nas dešava. Visoko ne „prodaje maglu“ nego odavno živi u magli.

Stanje društva u kojem se nalazimo sada pogubno je za svaku priliku koja nam se pruži – jer joj nedamo pravu šansu. Za ono što mi kao pojedinci smatramo dobrim tražimo izgovore, za ono što smatramo lošim već slažemo drva za lomaču. Mi kao pojedinci mora postati mi kao zajednica. Poziv na odgovornost i znanje o demokratiji znači poziv na osviještenost koju smo dužni i sebi i svome društvu. Od vajkada smo znali trgovati, samo – u kom smo trenutku dozvolili da mi postanemo kupac, pa uzmemo sve što nam se servira bez rezerve, i da postanemo roba kojom se trguje za politički poen ili jednu uslugu?

Čekam kada će s očiju prosječnog Visočanina i Visočanke spasti koprena da je sve u redu; ili da i nije u redu ali šta je tu je. Jedna od bitnih lekcija demokratije: oslanja se na narod i gradi se iz naroda, od najmanje zajednice prema gore. Svakom drugom pričom tješimo sebe jer nismo uradili ništa. Ali, što bi Ćopić rekao, „znam ja nas…“

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.