Ilma Softić: Šta sam za jedan sat naučila od uspješnih poduzetnica i poduzetnika

Uvijek se vraćam Balaševiću, to je više postao kliše i bez obzira o kojoj tematici se radilo često se sjetim njegovog citata da se ‘uz život ne prilaže uputstvo za upotrebu i svako to odredi kako zna: zanijemi tamo gdje bi drugi viknuo, nasmije se gdje bi drugi zaplakao, uvrijedi se tamo gdje bi se drugi obradovao… Uđe u pogrešan vagon, siđe stanicu prije ili kasnije… Pokoleba se, samo prebaci veslo iz ruke u ruku, a struja ga odnese presudno dalje, odredi drugo mjesto gdje će pristati.”

Činjenica je da pored svog studentsko-novinarskog angažmana nisam imala priliku pratiti rad privrednika, poduzetnika, kao ni poduzetnica – dok se spletom raznih okolnosti nisam našla u kompaniji Čip Sistemi na čijem čelu je Adisa Tufo. Mnogo toga sam do sada rekla, napisala, dodala o njoj i bez obzira kako se nekome riječi hvale na ‘njen račun’ činile – iz ‘njene škole’ izvlačim rečenicu: „Uvijek može još!“ i „Zašto da se štedimo!?“ – Čemu štedjeti srce, ruke, pamet i znanje – na ovaj ili na onaj način – sve je prolazno i proći ćemo i mi, a samo djela će neko za nešto i iskoristi.

Činjenica je i da nisam imala ciljeve kao danas i da nisam bila osoba koja sam danas. Naravno rastem, sazrijevam, gradim se – ali iskustvo koje sam upila u 60 minuta boravka sa uspješnim poduzetnicima – motivisalo me je da budem u tome istrajnija.

Radeći sa Adisom Tufo znala sam da projekti i ideje koje ona ima, vode samo ka uspjehu i da je s njom nemoguće uraditi nešto polovično. Tako je i prošla prva Skupština Udruženja „Poduzetnice IN“. Ideju o Udruženju smo realizovale nas tri – Adisa, Lejla i ja – željele smo društvu ponuditi nešto novo. Nešto novo, dinamično, inovativno i spremno da nosi promjene je Udruženje za demokratiju, poduzetništvo i kulturu „Poduzetnice IN“.

Mi nismo grupa, već tim ljudi koji žele uspješnima biti podrška, ženama i muškarcima biti put do uspjeha i društvu biti primjer da se može – znamo da ćemo ujedinjeni i dobiti ono što želimo.
60 minuta

Neiskorišten je dan onaj u kojem nismo naučili nešto novo i svaki dan je prilika da se pokrenemo, da ne odustanemo i dadnemo sebi još jednu priliku.

Suočeni smo sa kontradiktornošću – slušamo, ali ne vidimo ta djela. Vidimo želju, ali ne i akciju. Tu su laži, manipulacije, politike, ‘socijala'…

Poduzetnice i poduzetnici koje sam upoznala na Skupštini naučili su me da se samopoštovanje gradi i da koliko teško bilo snovi koje imamo ne smiju biti ignorisani, već ispunjeni.

I znate šta!?
Nije smiješno sanjati. Nije smješno vjerovati u ljubav. Nije ludost vjerovati u sebe. Ne postoje glupa pitanja i glupi odgovori – za svako zašto, postoji i zato.

Znamo, mnogo puta rečeno – škola te ne priprema za život, već ljudi s kojima jesi. Mnogi su bili povrijeđeni, put kojim su išli nekada nije imao smisao – nije ih vodio gdje su oni željeli. Mnogima je vladao ego i ponos – a onda su dali priliku srcu i duši. Mnogi su bili nesretni. U mnogim očima sam vidjela bol kada govore o vremenima koja su iza njih – bili su povrijeđeni.

Ali snaga kojom su me dotakli – ljubav, cilj, želja za učenjem, radom i uspjehom je bila tako jaka – da im nije preostalo ništa drugo već „odrediti drugo mjesto na koje će pristati.“

Život koji živimo i posao koji radimo nemaju uputstvo da budu što bolje sastavljeni, ali vođeni su našom intuicijom, percepcijama, ljudima, snovima – vođeni su iskustvom i znanjem koje stičemo.

Tokom našeg svečanog sastanka uvidjela sam moć komunikacije. Čak sam je i studirala i teoretski rečeno – značajna je. Sada bih rekla – za uspjeh presudna. Sami ne možemo mnogo, naša vizija i poruka koju prenosimo ostaju samo to – vizija i poruka. A komunikacijom dobijamo projekat i njegovu realizaciju. Umrežavanjem sa ljudima stepenicu po stepenicu rastemo više i naše kompetencije dobijaju na značaju. Na kraju – ishod nije toliko značajan – koliko je bitan proces koji prolazimo.