Naslovnica Preporuka Intervju Ingrid Divkov...

Ingrid Divković: Odavno sam shvatila da duša nema godine

165

Iako svjesna da na svijetu nije sve tako divno, magično i savršeno odabrala je svijet gledati dječijim očima.

Ali to nikada ne nameće drugima. Ona se zove Ingrid Divković, spisateljica je, veliki sanjar, ali i pokretač za mnoge ljude koji je okružuju, koji prate njene misli i poruke, koji je čitaju.

Ova tridesetogodišnja Riječanka, autorica je knjige ‘J..e li vas ego?, najčitanije knjige u Hrvatskoj u protekloj godini. Jednako kao i u susjednoj Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini njena knjiga je na listi najprodavanijih knjiga, a potražnja ne prestaje. Bez obzira na sav uspjeh koji je postigla, Ingrid je zbog kako kaže intelektualne i društvene zasićenosti prošle godine zajedno sa svojim partnerom odlučila napustiti Hrvatsku na neko vrijeme. To vrijeme je trajalo punih jedanaest mjeseci i to na sunčanim Tenerifima.

“S obzirom da se u tom vremenu dogodilo puno toga, ponekad imam osjećaj da je prošlo puno više vremena nego jedanaest mjeseci. Neću lagati i reći da mi promjena nije itekako godila. Jest. Uvijek je dobro maknuti se iz dobro poznate okoline, udahnuti novi zrak i zakoračiti na neko nepoznato nam tlo. Tako ne doživimo samo novi svijet oko nas, već i novog sebe koji “vani” u svijetu, funkcionira potpuno drugačije“, priča nam ova hedonistica.

Kakav je život na otoku poput Tenerifa? Opušta li, dozvoljava li da udahnete punim plućim ili pak ograničava?

“Kakav je život na otoku? Drugačiji. Ali zaista. Sve ono što poznajete na Balkanu i sve ono što vrijedi na Balkanu na otoku poput Tenerifa teško prolazi. Otok je zapravo vrlo specifičan, kao vjerujem i svaki drugi otok. Tu vladaju neka druga pravila i ako niste otvoreni za promjene, otok bi vam mogao biti prava drama. Na kraju krajeva, sve ovisi o nama samima. Mi smo ti koji kreiramo svijet u kojem se nalazimo. Ja nisam napustila Balkan da bi bila ograničena, ja sam se odavno oprostila sa svim ograničenjima. Ali da još učim disati punim plućima, neću lagati, učim. Jer nije uvijek najčistiji zrak oko nas. Treba znati gdje (pro)disati, a gdje zadržati zrak”.

Kada možemo očekivati novu knjigu i hoće li nas podsjećati na prethodnu ili ćemo iz nove naučiti neke nove lekcije?

“Što se tiče nove knjige, iskreno se nadam da će do jeseni ugledati svjetlo dana. Neću vam ništa reći o njoj osim da će biti potpuno drugačija od prve. Ukoliko se dogodilo da je u prvoj knjizi (za)vladao gospodin Ego, u novoj će knjizi sasvim sigurno (za)vladati jedna dama, najbitnija dama našeg života – gospođa Ljubav.”

Za sve one koji imaju velike planove, a mali budžet, možete li podijeli priču o Vašem početku, kako je Vaša knjiga ugledala svjetlo dana?

“Ti bi pisala? Mani se toga. Na Balkanu nitko ne čita. Nađi neki normalan posao, budi normalna. Ne sanjaj snove koji se ne ostvaruju… To su bile rečenice koje su me godinama pratile. Na trenutke sam povjerovala u njih pa sam za vrijeme i nakon završenog fakulteta radila normalne poslove, ali očito je da nisam uspjela ostati normalna. Moj je problem uvijek bio taj što sam željela raditi ono što nitko “normalan” ne radi. Zato sam se prepustila svojim snovima, no kako to inače biva sa snovima bilo je tu puno prepreka, borbi s vjetrenjačama. Predrasuda koje su se gomilale iz dana u dan. No nisam odustala.

Konkretno, kada sam vidjela da će mi biti nemoguće naći izdavača za knjigu ja sam je odlučila izdati sama. Dakle, izdala sam autorsko izdanje iza kojeg je stajalo samo moje (nepoznato) ime i prezime. Nikakav relevantni izdavač, baš nitko. Tisak kao i sve ostalo bio je moj vlastiti trošak. Naravno, to je bila mala naklada koju sam si mogla priuštiti, ali sasvim dovoljna da si naglas kažem “Da! Uspjela si. Ostvarila si svoj dječački san. Izdala si knjigu!” I onda je krenuo teži posao. Kako doći do brojnijih čitatelja, kako predstaviti knjigu ljudima – pomislila sam – fejsbuk! E tu ne znam šta se dogodilo. Da li je svemir upleo svoje prste ili je netko od gore nagradio moju hrabrost i upornost, ali sam u samo nekoliko dana putem društvenih mreža rasprodala svoju autorsku nakladu. Moji citati iz knjige su doslovno preplavili fejsbuk. I tada su mi se javili mnogi izdavači sa željom da je izdaju u naravno puno ozbiljnijoj nakladi. U međuvremenu sam postala i dio prekrasnog tima “Čitaj knjigu” koji je prepoznao moj rad, a kao izdavača sam izabrala Buybook koji je dobro znate izdavač iz BiH. Eto, to je moja priča, ali ono najbitnije u toj priči jest to da je sretno završila. No, ipak primjećujem kako na koncu svi vide samo sretan kraj, 4. rasprodane naklade, rijetko tko da pogleda mukotrpno putovanje koje stoji iza tog cilja. A moje je putovanje bila velika borba, neizmjerna upornost, trud i rad. Ali ono najbitnije, postojala je vjera i ljubav u ono što radim.

Pročitala sam da imate naše bosanskohercegovačke korijene. Šta je to što vas veže za BiH, osim čitatelja koji postaju sve brojniji?

“Da. Ja za sebe volim reći da sam rođena Primorka bosanske krvi. Naime moji roditelji su podrijetlom iz BIH, ali su se već i prije mog rođenja doselili u Rijeku. S obzirom da sam oduvijek bila suviše tvrdoglava, glasna i nekako čudno inatljiva (a Primorci su uvijek lagano suzdržani) osjećala sam da to ne pripada mom primorskom genu već onom bosanskom. Danas sam ponosna na Balkan koji nosim u sebi. S jedne strane jadransku dušu, a s druge bosanskohercegovačku krv.

Daleko ste od osobe koja teži savršenstvu i proračunima. Usrećuje li takav način života?

“Mene usrećuje sve što je ljudsko i što je blisko čovjeku. Usrećuje me i tuga ako je iskrena i ako vodi ljubavi. Ne bježim od ničega što je naizgled pogrešno. Savršenstvo je obrazac kojemu toliki teže a koji nikada ne ostvare, dakako zato što je neostvarivo. Dopustite da sa vama podijelim svoju misao koja će to najbolje opisati. “Savršenstvo je putna karta nesretnih ljudi. Ne vozi se tim vlakom. Taj vlak ne vozi nikamo…”

ingrid_divkovic_RSA1.jpg - Ingrid Divković za Radiosarajevo.ba: Uz okove nećemo pogriješiti jer se uz njih ne usuđujemo ni pokušati

Za mene je posebno interesantno to što ste napustili Hrvatsku u trenutku kada je Vaša knjiga ugledala svjetlo dana, imala snažan odjek u javnosti, stigla u ruke brojnih čitatelja. Jeste li željeli ostati svoji, ne dozvoliti da Vas sve to „ponese“ udalji od same sebe ili je nešto drugo posrijedi?

“Da, čudno je to kako život slaže kockice. Kada smo planirali odlazak iz Hrvatske niije mi padalo na pamet da bi mi se mogao dogoditi toliki uspjeh, ipak dogodio se. A ja sam ga dočekala daleko od očiju javnosti. Mislim da je to divna stvar koja mi se dogodila jer sam sve pratila iz neke druge perspektive koja mi je pokazala drugu stranu medalje, ono što da sam ostala u Hrvatskoj ne bih mogla vidjeti…”

Vaša knjiga J**e li vas ego? ne čita se tek tako kao razbibriga, to je knjiga koja potiče na promišljanja, promjene. Upravo zbog toga, zbog vašeg načina pisanja i nesebičnog ogoljavanje sebe i svoje duše pred čitateljima postali ste inspirativni za mnoge žene, ali i muškarce. Jesam li u pravu?

“Jeste li u pravu, jesam li inspiracija? To samo vi znate. Kada sam pisala svoju prvu, spomenutu knjigu ni najmanje nisam razmišljala o tome hoće li ona ljudima poslužiti kao razbribriga ili će biti nešto više od toga. No ono u što sam sigurna jest to da sam imala snažnu potrebu da svijetu prenesem svoju poruku. Tek nakon napisane knjige, nakon njezinog prvog čitanja shvatila sam (skupa sa svojim čitateljima) da je to jedna priča koja zapravo priča tisuću priča. I da se u njoj susrećemo, prepoznajemo, tražimo, mijenjamo, ali da smo svi nerijetko zapleteni u istu mrežu koju tka ego sam. Mnogi su se nakon pročitane otpleli iz mreže i sada slobodno žive. Sretna sam zbog toga”.

Odakle toliko psiholoških promišljanja u tako mladoj osobi i tako mnogo rješenja kroz Vaše dubokoumne citate?

“U posljednje se vrijeme mnogo ljudi, ako to mogu tako reći “kači” za moje godine. Ja iskreno mislim da su naše godine samo broj i da je ono što leži u nama mnogo više od para brojeva ili para slova koja nas na prvu otkrivaju. Da li bi vam moje riječi vrijedile više ukoliko bih vam rekla da imam desetak godina više, a ne toliko koliko govorim da imam?Odavno sam shvatila da duša nema godine i da se prema tome ljubav i iskustvo ne moju mjeriti ljudskim tvorevinama. Ne volim kategorizirati stvari pa tako ni misli. Mislim da je sve ono što dolazi iz srca dubokoumno i da nema površnih stvari ako mi tako osjećamo.

I za kraj draga Ingrid kako se osloboditi okova za koje kažete da ih sami sebi stavljamo?

“Kako se osloboditi okova? Već smo slobodni. Problem je taj što se bojimo slobode koju nam pruža život bez okova, zato smo i dalje vezani. Vežemo se. Za posao, za ego, za ljude, za stvari, za toliko toga. A život je nesiguran, sloboda je nesigurna. Okovi su sigurni, drže nas na mjestu, uz njih nikada nećemo pogriješiti jer se uz njih ne usuđujemo ni pokušati.”

Ingrid se u Hrvatsku vratila početkom ovog mjeseca no kako nam kaže to nije njen konačni povratak ‘kući’.

“Nekako još uvijek nemam potrebu smiriti se i usidriti u jednoj luci. Pa iako je meni moja rodna Rijeka najdraža luka, svijet je velik a život samo jedan. Što se pak planova tiče, njih uvijek ima. Za početak najbitnija je nova knjiga, potom sve ostalo. Osjećam kako već neko vrijeme jedrim na prekrasnom kreativnom valu novih želja i mogućnosti, stoga se i radujem svemu lijepom što mi dolazi…”, poručila je na kraju razgovora naša sagovornica.

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.